Objavljeno Komentiraj

LEKTURA I KOREKTURA

Lektura i korektura vašeg teksta, nezaobilazan je dio ispravka i važan dio vašeg književnog teksta.

Interpunkcijski znakovi

. točka
? upitnik
! uskličnik
, zarez
; točka sa zarezom
‘ izostavnik
 crtica
 spojnica
” “ ili » « navodnici
‘ ‘ polunavodnici
() zagrade
/ kosa crtica
: dvotočje
 trotočje
……… višetočje

Pravopisni znakovi

. točka
, zarez
; točka sa zarezom
‘ izostavnik
 crtica
 spojnica
() zagrade
/ kosa crtica
: dvotočje
* zvjezdica
> i < znakovi podrijetla
= znak jednakosti
+ znak više, plus
 znak manje, minus
 križić
× množni križić
) luk
: znak diobe
 znak ponavljanja
§ ili  odlomak, paragraf
naglasci, znak duljine, genitivni znak kao pravopisni znakovi mogu poslužiti i:” “ ili » « navodnici
‘ ‘ polunavodnici
? upitnik
! uskličnik

Lektura i korektura teksta neizostavan je proces i obavezan dio Vašeg teksta. Ako želite da se vaše djelo smatra jednim književnim stvaralaštvom, svakako razmislite želite li imati gramatičke ili pravopisne greške na koje mi svakodnevno nailazimo.

Lektorica je iskusna i školovana, posjeduje diplome o završenom školovanju te polaže tečaj za hrvatski jezik i književnost. Svjesni smo da lektor ne može biti svatko, te se s toga možete s punim povjerenjem prepustiti našoj lektorici koja će vam poslati vaš tekst na uvid, te ukoliko poželite nešto promijeniti, utoliko će ispuniti vaše zahtjeve samo ako su u skladu s hrvatskim jezikom. Nakon obrađenog teksta, svaki autor dobit će uvjerenje o lekturi po standardnom književnom jeziku.

Neki od vas pišu na dijalektu, s toga u tom slučaju ispravljamo samo gramatičke greške ili interpunkcije, ako postoje. 

Lektura teksta neizostavan je proces za mnoge djelatnosti koje uključuju objavu teksta. Lektura podrazumijeva ispravak raznih jezičnih pogrešaka, tj. optimizaciju pravopisa, gramatike i stila nekog dokumenta s ciljem poboljšanja čitljivosti i jasnoće. Lekturu po običaju obavljaju lektori – najčešće profesori hrvatskoga jezika odnosno stručni poznavatelji jezika s višegodišnjim iskustvom u lektoriranju. Pri tom se lektori kao pomagalima služe službenim hrvatskim pravopisom, rječnikom i brojnim jezičnim priručnicima.

Lektor (lat. lector-čitalac, čitač, čitatelj, predavač jezika); riječ koja je mijenjala značenje kroz vjekove. Danas znači – stručnjak koji poboljšava izražavanje u rukopisu za štampanje ili govorenje. Profesija u izdavačkim preduzećima i redakcijama je izuzetno bitna. Kao u svim javnim poslovima, npr na televiziji, časopisima, raznim novinama, javnim portalima. Mnogo puta i sami naletimo na greške u javnom novinarstvu. U antičkom Rimu lektor je bio obrazovani rob koji je gospodarima čitao književna i filozofska djela. U srednjem vijeku lektor je bio učitelj, nastavnik koji nije morao imati akademsku titulu. Na fakultetima danas lektor je predavač i učitelj živih jezika, rjeđe se upotrebljava novolatinski izraz (lat. lectorium). Lektor nije ni kritičar ni recenzent. Njega zapravo ne zanima i ne može procijeniti hoće li vaš rad biti uspješan i hoće li pobuditi znatiželju ili reakciju čitatelja. Lektor nije ni prevoditelj pa mu nemojte slati polovično prevedene tekstove. Takve tekstove ima pravo vratiti kako biste ih preveli ili prilikom lektoriranja ima pravo zaobići taj neprevedeni dio. Lektori se pri procesu lekture koriste važećim pravopisom i rječnikom hrvatskoga jezika, kao i raznim jezičnim savjetnicima koji im pomažu pri rješavanju raznih jezičnih dvojbi. Kvalitetna lektura teksta možda nigdje ne dolazi više do izražaja kao pri lektoriranju knjiga i autorskih rukopisa koji se spremaju za tisak. Mnogi autori potroše i po nekoliko godina za istraživanje i pisanje svoje knjige i onda potpuno nespremni ulaze u proces objave. Kada se u konačnici odluče izdati knjigu u vlastitoj nakladi, većina misli da je knjigu potrebno još samo tiskati i nisu svjesni činjenice da im buduća knjiga obiluje raznoraznim pravopisnim pogreškama. Nakon što knjiga koja nije prošla proces lekture bude tiskana, obično prije ili kasnije dobiju povratnu informaciju od čitatelja o brojnim jezičnim nedostatcima, ili greškama koje nisu primijetili. Naravno, kad je djelo već tiskano, tada je kasno za bilo kakve naknadne intervencije. Ponekad se uz pojam lektura teksta koristi i pojam korektura teksta. Riječ je zapravo o pojmovima koji se nadopunjuju: korektura podrazumijeva provjeru teksta u cilju pronalaženja i ispravljanja potencijalnih slovnih i znakovnih pogrešaka (tipfeleri) koje je autor nehotice napravio. Za razliku od lekture, korektura se ne odnosi na sveobuhvatnu stilsku i jezičnu provjeru, već isključivo na slučajne pogreške (Lapsus calami) nastale u procesu pisanja ili tipkanja. Lektura i korektura zajedno osiguravaju da će tekst nakon ispravka svih jezičnih pogrešaka biti kvalitetan, smislen, čitljiv, te da jezične pogreške čitateljima neće odvlačiti pažnju od samog sadržaja.

Ako bismo te procese poredali po kompleksnosti i težini, redoslijed bi bio obrnut. Najjednostavnija razina je korektura, zatim nešto složenija od korekture je lektura teksta i naposljetku ona najzahtjevnija razina je redaktura.

Važno je znati razlikovati ova tri postupka kako ne bi došlo do nesporazuma.

Lektor nije (samo) čitatelj, iako ga se često tako doživljava. Razlika između lektorskog čitanja i čitanja „čitatelja“ je velika. Lektor čita s razumijevanjem i s intencijom kako bi otkrio pogreške i ispravio ih. Zato “čitanja” u lekturi nisu puka iščitavanja napisanog. Naime, lektor će se prilikom ispravljanja teksta koncentrirati na izričaj, stil, pravopis, gramatiku, rječnik, sintaksu,… Sadržaj i dojam bit će u drugom planu (ili ih uopće neće razmatrati). Lektor se neće baviti sadržajem u smislu koje boje bi trebala biti haljina protagonistkinje da bi ostavila upečatljiv dojam na čitatelja. To je posao urednika. Lektora zanima je li boja te haljine pravilno napisana, ima li rečenica smisla i je li stilski prilagođena ostatku sadržaja. Vrlo vjerojatno boje se na kraju čitanja neće sjećati. I nemojte mu to zamjeriti.

Tri različite razine uređivanja teksta

Sva tri postupka – lektura, korektura i redaktura – predstavljaju razine uređivanja teksta, ali s različitim obilježjima i funkcijama, koje zajedno u konačnici čine tekst jezično, stilski i smisleno zaokruženom cjelinom. Na početku treba odmah ustanoviti: tekst može biti bilo što, napisano ili izrečeno. To znači da se usluge uređivanja u većemu ili manjem opsegu mogu primijeniti na roman, novinski članak, diplomski rad, prezentaciju, mrežnu stranicu, bazu podataka, udžbenik, ispit, jelovnik, strip, podnapis, računalnu igru, pa čak i na natpis na majici. Tijekom sveobuhvatnoga uređivanja jednoga takvog teksta redom se u procesu objavljivanja prvo radi redaktura, pa lektura te na kraju korektura, no često lektor u postupku lekture objedinjuje i preostale razine uređivanja. Kada je riječ o složenosti postupaka, poredak je obrnut: korektura je najjednostavnija razina, lektura je složenija od korekture, a redaktura je pak najzahtjevnija razina.

Redaktura: najsloženiji oblik uređivanja teksta, rješenje za dotjerani stil i autentične ideje

Redaktura (njem. Redaktion = dotjerivanje) je dakle prvi i najsloženiji korak u uređivanju teksta, koji se po opsegu zahvata može usporediti s promjenama koje u tekstu radi urednik.

Najvažniji je posao redaktora semantički urediti tekst, istaknuti važna mjesta njegovim pročišćavanjem i dotjerivanjem u skladu sa stilom publikacije u kojoj će biti objavljen, popraviti nezgrapne i skratiti dugačke rečenice, izbaciti neprimjerene dijelove i provjeriti stručno nazivlje. Redaktura je najsloženija razina u procesu uređivanja teksta, te se iz tog razloga posao redaktora često uspoređuje s poslovima koje obavlja urednik. Redaktura teksta obuhvaća veću intervenciju na tekstu poput uklanjanja nekakvih logičkih pogrešaka, ponovne formulacije rečenica te prilagodbe teksta duhu jezika. U slučaju da redaktor nije isključivo stručnjak za određenu temu, on i dalje može biti jako dobar u onome što radi ako ima istančan osjećaj za izražavanje i oblikovanje misli u tekst, ako je načitan, te ga krasi širok raspon poznavanja opće kulture i interesa.

Nije rijetkost da se ljudi izražavaju na materinjem jeziku poput „stranca“. Pri tom mislimo na nepravilan i neobičan redoslijed riječi u rečenici, te uporabu fraza i izraza koji nisu u duhu hrvatskog jezika. Takva vrsta teksta zahtijeva redakturu koja se radi isključivo u suradnji s autorom teksta kako bi se zadržala autentičnost izvornog teksta. Pa će tako redaktor dati svoj prijedlog, a autor će ga prihvatiti ili odbiti ovisno o tome smatra li da je smisao teksta ostao točan ili je pak narušen.

Ukratko, redaktor procjenjuje vrijednost teksta i vjerodostojnost iznesenih ideja, utvrđuje smisao i svrhu teksta, te u skladu s tim poboljšava njegov konačni oblik čuvajući pritom izvornu autorovu misao.

Važno je voditi računa da sve jezične norme i standardi budu ispoštivani. Posao redaktora je dotjerati tekst, odnosno skratiti predugačke rečenice, provjeriti stručno nazivlje, ispraviti nezgrapne rečenice i ukloniti neprimjerene dijelove.

Lektura teksta: od stila do pravopisa, jezično peglanje

Lektura (lat. lector = čitač; legere = čitati) je druga i najraširenija razina uređivanja teksta koja se prema slijedu i složenosti posla, u odnosu na korekturu i redakturu, nalazi u sredini.

Lektura se odnosi na sveobuhvatno ispravljanje jezičnih pogrešaka i stilsko uređivanje cjelokupnoga teksta, odnosno na njegovo poboljšanje u skladu s gramatičkim, pravopisnim i stilističkim pravilima hrvatskoga standardnog jezika. To podrazumijeva uklanjanje gramatičkih i pravopisnih pogrešaka, usklađivanje nazivlja s jezičnom normom, primjenu dosljednosti u citiranju i navođenju literature, te druge lektorske zahvate koji poboljšavaju strukturu rečenice.

Lektura obuhvaća stilsko uređivanje cjelokupnog teksta, te ispravljanje jezičnih pogrešaka u skladu s pravilima hrvatskog standardnog jezika. Budući da je hrvatski standardni jezik poprilično složen, većina autora ga poznaje na malo nižoj razini od lektora, kojima je struka isključivo bavljenje hrvatskim standardnim jezikom.

Lektor će urediti autorski, izvorni tekst, te ga prilagoditi duhu jezika. Cilj lektora je „pročistiti“ tekst, odnosno učiniti ga takvim da čitatelj svu pažnju usmjeri na sadržaj teksta.

Od sva tri procesa uređenja teksta, lektura je najpoznatiji pojam u našem društvu. No još uvijek su rijetki oni koji ispravno shvaćaju opseg lektorskih zahvata. Oni neupućeni podcjenjuju i umanjuju vrijednost lektorskog posla smatrajući kako lektoriranje može obaviti bilo tko – tko ima nešto više jezičnog znanja. S druge strane, tu su i oni koji precjenjuju posao lektora, te u svom pisanju nimalo ne obraćaju pažnju na povezanost rečenica i njihov smisao, misleći da će lektor uspjeti razumjeti njihove misli, te urediti tekst na način da prenesu upravo ono što je „autor htio reći“.

Korektura – posljednja provjera propusta prije tiska

Korektura (lat. corrigere = ispraviti; correctus = ispravljen) je posljednja i ujedno osnovna razina uređivanja teksta. Riječ je o najmanje složenome postupku uređivanja koji podrazumijeva pronalaženje i ispravljanje slučajnih ili tehničkih pogrešaka. Takve pogreške prvotno su nastajale u tiskarskome slogu, a danas se pojavljuju u prijelomu teksta, odnosno na samome kraju kada je tekst spreman za tisak. U svojim početcima korektura se radila isključivo na rukopisu, odnosno na tiskanoj inačici teksta, zbog čega je uključivala obavezno poznavanje posebnoga sustava korekturnih znakova. Korekturnim znakovima označavali bi se dijelovi u tekstu koje treba ispraviti (neki od njih prikazani su na marginama naše mrežne stranice), a uz njih bi se na desnome rubu stranice navodila rješenja koja treba primijeniti da bi konačna inačica za javnost bila bez pogrešaka. Korektura kao završna faza uređivanja prije tiska stoga obuhvaća isključivo završne, takozvane kozmetičke ispravke, sitne zahvate uklanjanja tipfelera i drugih, češće grafičkih pogrešaka, poput pogrešnoga rastavljanja riječi na kraju retka, pogrešnoga znakovlja, veličine i vrste slova, spojenih riječi ili rastavljenih dijelova iste riječi i dr. Korektorov zadatak odnosi se najviše na dobro zapažanje pojedinosti, bez prevelikoga obraćanja pozornosti na sam smisao teksta (što se radi tijekom prethodnih dvaju postupaka).

Korektura se u pravilu obavlja nakon redakture, lekture i grafičkoga oblikovanja, kada se tekst više ne namjerava znatno mijenjati, kao zadnja provjera prije samoga objavljivanja.

Korekturu radi ista osoba koja je bila zadužena za lekturu jer može brzo uočiti nastale propuste u već dobro poznatome tekstu. Korektura je dobar i koristan postupak jer, bez obzira koliko netko bio precizan i usredotočen tijekom lekture i grafičke pripreme, uvijek se mogu potkrasti pogreške.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *