Objavljeno Komentiraj

O NAKLADNIŠTVU

Nakladništvo (izdavaštvo) je djelatnost kojom djelo postaje dostupno javnosti, a uključuje pribavljanje i odabir rukopisa, uređivanje, grafičko-likovno oblikovanje, organizaciju tiskanja ili drugog oblika proizvodnje, promidžbenu djelatnost te raspačavanje. Nakladništvo (izdavaštvo), djelatnost kojom djelo postaje dostupno javnosti, a uključuje pribavljanje i odabir rukopisa, uređivanje, grafičko-likovno oblikovanje, organizaciju tiskanja ili drugog oblika proizvodnje, promidžbenu djelatnost te raspačavanje. U povijesti su te poslove obavljali autori, tiskari i knjižari, pa se do kraja XX. st. razvoj nakladništva može pratiti i pod pojmovima tiskarstvo i knjižarstvo. U povijesti su te poslove obavljali autori, tiskari i knjižari, pa se do kraja 20. stoljeća razvoj nakladništva može pratiti i pod pojmovima tiskarstvo i knjižarstvo. Nakladnik je fizička osoba ili korporativno tijelo (organizacija) koja ima pravo umnožavanja i raspačavanja djela te snosi financijsku i pravnu odgovornost. U elektronskom nakladništvu često se, u tom smislu, govori o proizvođaču. Nakladničkim ugovorom autor ili drugi nositelj autorskoga prava na autorsko djelo prenosi pravo umnožavanja i stavljanja u promet (pravo izdavanja) djela na nakladnika, koji se obvezuje da djelo izda o svom trošku. Nakladnički proizvodi tradicionalnoga nakladništva tiskane su knjige (neperiodične publikacije koje bez korica imaju najmanje 49 stranica, a objavljene su u određenoj zemlji i dostupne javnosti), brošure (neperiodične publikacije koje bez omota imaju najmanje pet, a najviše 48 stranica), serijske publikacije (novine, novinsko i revijalno nakladništvo), zemljovidi i muzikalije. Od 1970-ih pojavljuje se audiovizualna građa, koja se koristi s pomoću elektronskih pomagala, a od 1990-ih razvija se elektroničko nakladništvo. Elektronički časopisi, a poslije i knjige, objavljuju se prvo u materijalnom obliku na disketama, CD-ROM-u, a ubrzo zatim i na međumrežju (mrežna izdanja). Elektronička je knjiga jedna ili više računalnih datoteka omeđena sadržaja, koje su dostupne javnosti na mreži (mrežna knjiga) ili u materijalnom obliku (CD-ROM, DVD i sl.). Uz tekst može donositi sliku i zvuk kao i veze sa srodnim mrežnim stranicama te program za izmjene i dopune.

Diligo liber je mlada, nova Izdavačka kuća s djelatnošću nakladnika. Od 2021. smo članovi Zajednice nakladnika i knjižara. Do sada smo objavili oko 80 naslova domaćih autora, a prevladava, naravno poezija.

Nakladničke kuće mogu biti opće ili specijalizirane, ovisno o stručnome području ili o vrsti proizvoda koje objavljuju. Mogu se specijalizirati za izdavanje knjiga za djecu i mladež, zvučnih knjiga, zemljovida i dr. Posebnu skupinu čine nakladnici stručnih i znanstvenih knjiga. Poznati su nakladnici u području prirodnih znanosti, tehnike i medicine udruženi u International Group of Scientific, Technical and Medical Publishers (STM). Krajem 20. stoljeća učestalo je spajanje više nakladničkih kuća (često s produkcijom istog ili sličnoga tematskog područja) u jednu korporaciju s većom ili manjom samostalnošću nakladnika. Izvan Zagreba djeluju nakon 1990. neka stara nakladnička poduzeća, ali i više novih manjih. U Rijeci i Opatiji djeluju »Otokar Keršovani« i Izdavački centar Rijeka (Dometi), Leo Commerce; u Splitu E-92, Književni krug Split, Laus, Logos, Marjan knjiga; u Osijeku Izdavački centar (Revija); u Privlaci Slavonska naklada Privlačica; u Varaždinu Katarina Zrinski; u Zadru Forum; u Jastrebarskome Naklada Slap, a u drugim hrv. gradovima nakladništvom se bave ogranci Matice hrvatske uz pokojega manjeg nakladnika. Knjiga je proizvod koji Hrvatska drži prioritetom u svojoj kulturi. Stoga država daje nakladnicima financijsku potporu uz nultu stopu PDV-a. Od 1990-ih pojedini nakladnici specijalizirali su se za određena tematska područja, porastao je broj djela stranih autora, jačaju poslovne veze hrvatskih i inozemnih nakladnikâ, a sve više nakladnika stvara vlastite mrežne stranice, otvaraju se knjižare tiskane knjige na Internetu i uvode se suvremene tehnike proizvodnje knjige. God. 1993. u sustav ISBN bila su uključena 353 hrvatska nakladnika. Od ožujka 1993. do prosinca 2004. registrirana su ukupno 5164 nakladnika. Najveći broj nakladnika nalazi se u Zagrebu. Po broju objavljenih knjiga prednjači Školska knjiga s 1100 naslova (2004.). Od ostalih se među najveće ubrajaju oni s prosječno pedesetak i više objavljenih naslova godišnje: Alfa, Algoritam, Egmont, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Kršćanska sadašnjost, Matica hrvatska, Mozaik knjiga, Naklada Ljevak, Naša djeca, Profil International, V.B.Z. i Znanje. Malobrojna su, ali značajna izdanja zvučnih knjiga. Usporedno s tradicionalnim nakladništvom u Hrvatskoj se 1990-ih razvija i elektroničko. No, svakako čitatelji još uvijek više vole miris svježeg tek tiskanog papira.

A Diligo liber će svakako u skorije vrijeme biti jedna od vodećih nakladnika poezije.
Objavljeno Komentiraj

TKO MOŽE BITI LEKTOR?

Ovdje ću se zadržati malo duže, jer želim napisati i opisati sve što sam planirala.
Ali, idemo od početka.
Već dugo se bavim ovim poslom, školovana sam, završila sam tečaj za lektora (raspitajte se na Odsjeku za kroatistiku na Filozofskom fakultetu) koji nije bio ni brzinski, ni mjesečni, a ni lagan. (Probajte pogriješiti jedno pitanje, morate sve ispočetka!) Da, priznajem, rado bih da je potrajao još duže jer uvijek ima nešto novo za naučiti, a ja sam tip koji voli učiti. I još uvijek učim, ono što ne znam, provjerim u svojim knjigama (ne bilo kakvim, već o pravopisu). Ali tko kaže da se neću još nadoškolovati?
Odgovor na pitanje Tko može biti lektor? sam upravo napisala. Nitko tko nema osnove znanja hrvatskog jezika, nije profesor, nema završenu školu i po zanimanju je, ne znam, knjigovođa, ne može biti lektor. Kakve veze on ima s lekturom?
Lektura hrvatskoga teksta podrazumijeva ispravljanje jezičnih pogrešaka odnosno pravopisnu, gramatičku i stilsku optimizaciju u svrhu poboljšanja čitljivosti i jasnoće teksta na hrvatskome jeziku. Pri tom se lektor treba voditi prije svega vlastitim poznavanjem jezičnih pravila i iskustvom, te važećim hrvatskim pravopisom, rječnikom i jezičnim priručnicima.

Lekturu ne može raditi svatko tko malo bolje zna hrvatski jezik ili “ima oko” za pogreške. Lekturu ne može raditi niti svatko tko je završio studij kroatistike. Za kvalitetnu lekturu potrebno je dodatno obrazovanje – tečajevi, studij ili u najmanju ruku, redovito proučavanje i iščitavanje jezičnih savjetnika, stručnih članaka iz jezikoslovlja i drugih struka.

Griješi li lektor?
Da. Naravno i ja osobno pogriješim, ne namjerno. Nekad mi promakne, a nekad autor traži baš tu riječ da ostane takva kakvu je on opisao, npr stomku, točnije je stomaku. Tko je tada kriv? Naravno, lektor. Pogotovo ako ne znate razliku između delfina ili dupina (delfin je tehnika plivanja, a dupin sisavac). No, i nekom drugom promakne. Nemam program za ispravljanje gramatičkih i pravopisnih grešaka, jer ne postoji, pa kako nekad “knjigovotkinji” promakne jedna brojka od prevelikog buljenja u ekran, tako se dogodi i lektorima da im primakne koje slovo. Ili točka. Nenamjerno. Dogodi se i blagajnici da vam pogrešno uzvrati novac. U jednom članku koji je pisao profesor hrvatskog jezika, pisalo je vrijedjeti, umjesto vrijediti. Pa eto, nismo baš svi „pametni“, zar ne?
Također, ono što je ispravljala upravo „knjigovotkinja“ u jednoj pjesmi pisalo je ovčiće umjesto ovčice (osim ako nije pojela slovo n) i u istoj pjesmi još jedna greška dogorijeti umjesto dogorjeti. A te su greške nađene u samo jednoj pjesmi, pa što je tek s cijelom zbirkom? Nenamjerno, slučajno, ne znam. Nije moj potpis, hvala Bogu. Na tako nešto ne bih se ni potpisala.

Što radi lektor?
Osim što pročitam vaš tekst po nekoliko puta i ispravim na standardni hrvatski jezik, uređujem ga još jednom prije nego pošaljem natrag autoru na pregled.
Zašto ga šaljem natrag na pregled autoru? Dogodilo se nekoliko puta (nije nepovjerenje u pitanju) već kako sam napisala malo prije, autor želi baš tu riječ i ni jednu drugu, ili želi ostaviti sa umjesto s, (naravno pazeći s kojom riječi, npr s svijećom nikada ne može biti), a neki pak koriste mnogo dadaizma (hrvatski jezik to ne podnosi, ispravim koliko god se dâ ispraviti, da li mogu, da hoću, da želim, da vratim, da patim, itd). Kako smo mi izdavačka kuća koja se posvetila najviše poeziji, trudim se ne mijenjati pjesmu, redoslijed, ni izbacivati riječi koje možda jesu višak, ali pjesniku nisu. Držim se one „pjesničke slobode“. Ispravljam samo osnovno: pravopis, interpunkcijske znakove, gramatiku, ali nikako ne diram riječi. Osim ako nije hrvatska riječ, npr suva promijenit ću je u suha, izuzev ako nije pisana na kajkavskom narječju. Ili npr sopstveno, ispravno je vlastito. A tu riječ na žalost, mnogi koriste. Također, bitno je naglasiti, narječja se ne ispravljaju!
No, sada dolazimo do onog djela, kada sam mnogo puta naletjela na neke autore koji mi uporno govore „lektura nije potrebna, sve sam ispravio/la sam/a“. Ja ipak bacim oko i nađem stotinjak grešaka: ije i je, č i ć, neispravno upisane riječi i još mnogo čega. Ispravim ih naravno. Jer ne pada mi na pamet potpisati se na neko takvo djelo ili dati u tisak nešto što nije po hrvatskom standardnom jeziku a promoviramo kulturu hrvatskog jezika i književnost? Ne ide baš zajedno, zar ne? A još iza toga stoji moj potpis! Ma neće ići.

No, tko je lektor? Što radi lektor?
Lektor nije čitatelj, onaj koji će čitati radnju romana, (pišem sada o prozi i novelama koje imamo u malom broju, ali ih imamo), već čita s razumijevanjem, pazeći na stilske greške, višak riječi, gramatiku, pravopis,…
Lektor čita s razumijevanjem i s intencijom kako bi otkrio pogreške i ispravio ih. Zato “čitanja” u lekturi nisu puka iščitavanja napisanog. Za kvalitetnu lekturu potrebno je vremena. Rokovi “od danas do sutra” ne postoje u lekturi. Treba mu dovoljno vremena da može kvalitetno raditi na vašem tekstu, barem tri puta pročitati vaš tekst, savjetovati vam izmjene, poslati prijedloge koje ćete pregledati i u najboljem slučaju odobriti, a sve sa svrhom da se vaši tekstovi poboljšaju, kako gramatički i pravopisno, tako i stilski. Bit ćete mu na tome zahvalni! I izbjeći ćete ovčiće i sačuvati novčiće.
Jer kvalitetan lektor pazit će na takve „greškice“. I kvalitetan lektor neće mnogo izmjenjivati vaš način pisanja, stil izražavanja ili slično. Svakako će se o svakoj promjeni s vama posavjetovati.

Sada vam je jasno zašto šaljem autoru tekst natrag na pregled?
Lektura nije samo ispravak ije i je, č i ć, tipfelera, duplih razmaka ili nepravilno upisanih stranih riječi (čitaj tuđica). Lektura je dotjerivanje i čišćenje teksta od pogrešaka, suvišnih riječi, pojašnjavanje onoga “što je pisac htio reći”.
Stoga nikako ne podcjenjujte lekturu jer toliko je vremena utrošeno u nju!

Objavljeno Komentiraj

ANATOMIJA JEDNE KNJIGE

Knjiga je ukoričena tiskana omeđena publikacija od najmanje 49 stranica (UNESCO-va definicija), odnosno, knjiga je tiskana kolekcija papira. Ukoričena tiskana publikacija koja sadrži manje od 49 stranica naziva se brošura.
Knjiga je djelo sastavljeno od skupa listova papira ili drugog materijala, vezanih i zaštićenih korica, koji tvore volumen. Riječ, kao takva, dolazi od latinskog liber, libri.
Je li knjiga fizički predmet ili intelektualno djelo? Ako bi bila samo fizički predmet, to bi značilo da je njezin sadržaj zapravo nevažan, što nije istina. Isto tako, kažemo li da je samo intelektualno djelo, nismo u pravu jer negiramo važnost njezina izgleda i opreme. Čak i ako je u potpunosti lišimo njezina fizičkog stanja i prebacimo u digitalni svijet, i dalje joj nismo oduzeli sve njezine sastavne dijelove. Dakle, knjiga se podjednako sastoji od fizičkog (materijalnog, opipljivog), kao i od sadržajnog (duhovnog, misaonog). Knjiga je po tome vrlo slična čovjeku.

Tijekom života kroz ruke nam prođu tisuće knjiga, no ako se ne bavimo proizvodnjom knjiga (u fizičkom ili sadržajnom smislu), o “sastavnim dijelovima” knjige zapravo i ne razmišljamo.

Knjige, da bi se smatrale takvim, moraju imati najmanje 49 stranica , jer će se, u protivnom, ako ima manje od 48 i više od pet, smatrati knjižicom, dok ako ima manje od pet, smatrat će se pojedinačnim listovima.
Knjiga je djelo sastavljeno iz različitih dijelova koji zajedno sa sadržajem čine kulturno dobro preko kojeg se prenosi nebrojena količina sadržaja, između ostalog i književni, akademski, tehnički, znanstveni, biografski.

Korice mogu biti “gole” ili u omotu i imaju svoju svrhu i ulogu. Zatim je tu hrbat, “kralješnica” knjige, a između svega stoje listovi. No prije nego što listovi postanu listovima, oni su dio knjižnog arka. Knjižni je arak papir na koji se tiska sadržaj knjige i na jedan se arak, zbog njegovih dimenzija, obično može otisnuti više stranica knjige. Potom se arak savija ili reže i tako dobivamo listove. Dobiveni se knjižni arci spajaju s drugim arcima, te na kraju lijepljenjem ili šivanjem uobličuju u knjižni blok, koji spajamo s koricama. Spajanjem jednoga s drugim i trećim – dobivamo knjigu.

Ne sudi knjigu po koricama – stara je poslovica, ali složit ćete se da su korice vrlo važan dio knjige: štite knjigu, drže je na okupu, a u današnje vrijeme, kad nas u knjižarama okružuje na stotine knjiga, imaju zadatak i da nam privuku pogled. Na prednjim koricama se nalazi naslovnica knjige s navedenim naslovom, autorom ili urednikom i s ilustracijom. Na stražnjim koricama se nalazi tzv. blurb (u kojem će nam izdavač objasniti zašto je dotična knjiga nešto najbolje napisano u posljednjih XY godina), ulomak iz knjige, bilješka o autoru ili pak citat iz recenzije iz nekih novina. Ili jednostavno ništa, ovisi o autorovim željama. Također se nalazi barcode i logo izdavača.
Jednako nam je važan i hrbat knjige, jer on je prvo što vidimo ako knjigu tražimo, primjerice, na polici u knjižnici, a može sadržavati autora ili urednika, naslov knjige, izdavača i logo izdavačke kuće.

anatomija knjige
DILIGO LIBER - anatomija jedne knjige

Knjige mogu biti meko ili tvrdo ukoričene, pri čemu se meke korice izrađuju od kartona, plastike ili tanje ljepenke, dok je osnova tvrdih korica napravljena od tvrđe ljepenke ili kartona. Prema vrsti korica razlikuju se meki uvez (knjižni se blok s mekim koricama spaja klamanjem) i tvrdi (knjižni se blok s tvrdim koricama spaja šivanjem), no osim njih postoje još i: broširani (koji mnogi poistovjećuju s mekim uvezom, ali za razliku od njega, može biti i šivani i klamani) te lijepljeni uvez.

Knjiga ima još sastavnih dijelova koji se nalaze unutar korica, još žilica i tetiva koje nas dijele od njezine srži i biti: njezinog sadržaja. Svi najvažniji podatci o knjizi nalaze se na naslovnoj stranici: ime autora, urednika ili priređivača, naslov knjige, naziv izdavača ili nakladnika, naziv biblioteke te mjesto i godina izdanja. Naslovna stranica može sadržavati i popis svih ostalih važnijih imena ljudi koji su sudjelovali u nastanku knjige, poput urednika, ilustratora, prevoditelja i slično, no ta imena mogu biti popisana i na paralelnoj lijevoj stranici (budući da se naslovna stranica uvijek nalazi s desne strane), na kojoj se nalaze i podatci o autorskim pravima, grafičkom oblikovanju knjige, lekturi, korekturi i tisku, (drugim riječima impressum) zatim kataloške oznake, adresa nakladnika i slično. Sam impressum može biti i na samom kraju knjige.

Od uvodnih tekstova razlikujemo: predgovor ili proslov i uvod. Predgovor ili proslov ne piše autor knjige, nego na primjer urednik ili priređivač, ili pak neki stručnjak, gostujući autor i slično. U predgovoru se daju objašnjenja glavnoga teksta i njegova je, općenito, uloga olakšavanje čitanja i razumijevanja knjige. Drugačiji su predgovori novim izdanjima, u kojima se obično navode razlike s prethodnim izdanjima te daju pojašnjenja.
Uvod piše sâm autor i tu se obično iznose neki zanimljivi podatci o knjizi, poput objašnjenja o tome kako je priča nastala, odakle autoru ideja i slično. Nakon uvoda mogu slijediti zahvale autora onima koji su pridonijeli nastanku knjige, te posveta.

Na početku ili na kraju knjige može se nalaziti i kazalo, koje sadrži popis poglavlja, podnaslova, bilježaka i svih ostalih tekstova u knjizi, te brojeve stranica na kojima se oni nalaze. Stručne knjige mogu imati i posebne popise ilustracija, tablica i slično. Glavni tekst može biti podijeljen na sveske, dijelove, poglavlja i odjeljke. Poglavlja mogu biti označena brojevima (uobičajenim redoslijedom, ili pak na neki autoru specifičan način), podnaslovima ili uopće ne moraju biti nikako posebno označena. Dijelovi se sastoje od poglavlja, a poglavlja od odjeljaka.

U završnom dijelu knjige može doći još sva sila tekstova i podataka. Posljednje poglavlje knjige katkad se naziva i epilog. U epilogu se nalazi zaključak glavnoga teksta, završna scena u kojoj se zaokružuje radnja čitavog djela, spajaju nepovezane niti priče ili otkriva daljnja sudbina glavnih junaka, a ako je predviđeno da će knjiga imati i nastavak, epilog može nagovijestiti nastavljanje radnje. Katkad između glavne priče i epiloga postoji vremenski odmak, a katkad se epilog uopće ne nastavlja u istom tonu u kojem je pisan ostatak teksta, nego ga, recimo, dovršava glas samog autora koji se obraća direktno čitatelju, pojašnjavajući mu kraj priče.
Pogovor knjige sličan je uvodu, a može ga i ne mora pisati autor knjige, pa samim time može sadržavati i neke dijelove koji se obično nalaze u predgovoru. Završni dio još može imati: bilješku o piscu ili njegovu razrađeniju biografiju i bibliografiju, bilješke o prevoditelju, ilustratoru ili uredniku, glosar (rječnik manje poznatih riječi i pojmova), tumač imena i tuđica, popis literature kojom se služio autor te razne druge priloge.

I na kraju, poruka za svakog od vas – ČITAJTE tiskane knjige i čuvajte ih, jer svaka od njih ima svoju vrijednost.

knjiga
Objavljeno Komentiraj

POVIJEST PISAĆE MAŠINE

POVIJEST PISAĆE MAŠINE

Tiskana slova danas su dio naše svakodnevice. Bilo da čitamo knjigu, kupimo neki časopis ili novine ili čak printamo neki tekst kod kuće, sav tekst koji možemo pročitati tiskan je na neku vrstu papira. Nekoć je tiskano pismo bilo rijetkost, a ako se htjelo kopirati neku knjigu ili bilo kakav dokument, bilo je potrebno mukotrpno ručno prepisivanje. Posao pisara tako je bio poprilično uobičajen na velikaškim dvorovima ili kod redovnika. Izum tiskarskog stroja u potpunosti je promijenio svijet jer je dodao ogromnu brzinu u prijenosu znanja i informacija. Knjige koje su nekoć bile rijetkost i nisu bile dostupne svakome mogle su se tiskati u bilo kojim količinama.

Prvi oblik tiska na papir pojavio se oko 6. stoljeća u Kini. Tadašnji ljudi koristili su ručno rezbarene drvene ploče preko kojih se utiskivao papir te su tako mogli dobiti višestruke kopije istog teksta. Ova metoda i njene varijacije polako su se širile po svijetu, no u Europi je do sredine 15. stoljeća glavna metoda umnožavanja knjiga ili tekstova bilo ručno prepisivanje. Onaj tko je izumio tiskarski stroj i donio promjenu u Europi i svijetu je Johannes Gutenberg, njemački zlatar i tiskar. Gutenberg je prvi dizajnirao stroj s pomičnim dijelovima preko kojeg se moglo tiskati veliku količinu teksta u znatno manje vremena nego što je to bilo potrebno ručnim prepisivanjem. Sama slova izradio je od slitine antimona, olova i kositra, a slitina je ostala gotovo nepromijenjena i u modernijim tiskarskim strojevima. Od 15. stoljeća nadalje se u Europi sve više proširilo korištenje tiskarskog stroja, a njegov nastanak došao je u jeku renesanse koja bila izvorna točka brojnih revolucionarnih ideja koje su promijenile svijet kakav je do tada postojao. Gutenbergova inovacija omogućila je proizvodni proces koji je po prvi put u povijesti omogućio masovnu proizvodnju knjiga po znatno manjem trošku i u daleko manje vremena nego je to bilo moguće prepisivanjem rukom.
Moderne verzije tiskarskih strojeva uvelike su se oslanjale na Gutenbergove inovacije, a do većih promjena došlo je tek u zadnjih dvjestotinjak godina kada je cjelokupna tehnologija otišla na nove razine uz korištenje električne energije.

Pisaći stroj je mehanički ili elektromehanički stroj koji sadrži mnogo tipki, koje kada se pritisnu stvaraju otisak na papiru ili nekom drugom mediju, a putem utiskivanja tinte ili nekog drugog sredstva. Prvi pisaći strojevi su se pojavili sredinom 19. stoljeća i sve do 80-tih godina 20. stoljeća bili su nezamjenjivi stroj za poslovnu uporabu. Prodorom višenamjenskih osobnih računala i pisača, pisaći strojevi potpuno su istisnuti tijekom 1980-ih kao osnovno sredstvo za strojno pisanje u razvijenom svijetu.

U rujnu 1867. pjesnik, novinar i honorarni izumitelj Christopher Latham Sholes iz Milwaukeeja prijavio se za novi izum – pisaću mašinu. Nakon odgovarajućih birokratskih postupaka, koji su se, kao i obično, razvlačili nekoliko mjeseci, Sholes je početkom 1868. dobio patent. Uz Christophera Scholesa, koautori izuma bili su Carlos Glidden i izvjesni S. W. Soule, koji je također radio na stvaranju prve pisaće mašine.
Proizvodnja prvih pisaćih strojeva započela je na samom kraju 1873. godine, a 1874. godine na američko su tržište ušli pod imenom Sholes & Glidden Type Writer.
Tipke su bile poredane u dva reda, a slova na njima bila su abecednim redom.
Pojava kompjutera naznačila je konačan kraj upotrebe pisaće mašine. Zapravo, sama pisaća mašina je kumovala svom odlasku, usavršavajući se do te mjere da je krajem 20. stoljeća Amerikanac Steve Wozniak obavijestio javnost o izumu svog prvog PC nazvanog “Apple 1”.

U međuvremenu je Scholesov primjer nadahnuo druge izumitelje. 1895. Franz Wagner dobio je patent za pisaću mašinu s vodoravno ležećim slovnim krakovima koji udaraju u osovinu papira s prednje strane. Glavna prednost ovog dizajna bila je u tome što je novo ispisani tekst bio vidljiv tijekom rada. Prodao je prava na njegovu proizvodnju proizvođaču Johnu Underwoodu. Pokazalo se da je ovaj stroj toliko prikladan da je ubrzo postao vrlo popularan i Underwood je na njemu stekao ogromno bogatstvo.

Do 1907. godine Remington & Sons dosljedno su proizvodili devet modela tiskarskih strojeva, čiji se dizajn postupno poboljšavao. Proizvodnja pisaćih strojeva rasla je poput lavine. Tijekom prvih deset godina Remington je proizveo više od sto tisuća primjeraka.

Pored velikih tvrtki (poput Remingtona i Underwooda), stotine malih tvornica i deseci poduzeća velike tvrtke specijalizirana za precizno inženjerstvo. Pojavili su se deseci novih dizajna i stotine modela. Od tih događaja, sredinom stoljeća, ostalo je važno samo dvadesetak.

U razdoblju 1890. – 1920. intenzivno se traži dizajnerska rješenja kako bi se tijekom tiska dobio jasan, vidljiv tekst i proširile mogućnosti tiskarskog stroja. Među strojevima ovog vremena mogu se razlikovati dvije glavne skupine: s jednim nosačem slova i s mehanizmom za ručni ispis. U strojevima prve skupine slova se nanose na pojedinačni nosač slova različitih oblika; za odabir ispisanog znaka korišten je ili pokazivački uređaj ili tipkovnica. Promjenom medija bilo je moguće tiskati na nekoliko jezika. Ovi su strojevi stvarali tekst vidljiv kad se ispisuje, ali njihova spora brzina ispisa i mala penetracija ograničili su njihovu upotrebu.

Brzim uzastopnim pritiskom na slova koja se nalaze u blizini, čekići sa slovima su zapeli, prisiljavajući ih da zaustave posao i rukama grabe džem. Tada je Scholes analizirao kompatibilnost slova na engleskom jeziku i predložio opciju u kojoj su najčešća slova razmaknuta što je dalje moguće, što je omogućilo izbjegavanje lijepljenja prilikom tipkanja, odnosno došao je do QWERTY tipkovnice – tipkovnice koja , s jedne strane, natjerao je daktilografe da rade sporije, a s druge strane eliminirao zastoje.
Tračevi novinarskog svijeta čak kažu da su je devedesetih, kada su računala odnijela pobjedu, tvrdolinijaši spremali u ormar nadajući se njezinom povratku.
Prva pisaća mašina proizvedena je davne 1830. godine u SAD-u rukom izumitelja Williama Burta. No, ovi strojevi nisu doživjeli komercijalnu upotrebu sve do sedamdesetih godina 19. stoljeća kada su izumitelji Christopher Sholes (koji je, usput rečeno, izumio i QWERTY tipkovnicu) i Carlos Glidden postigli dogovor s tvrtkom Remington te otpočeli masovnu proizvodnju ovih jednostavnih uređaja za pisanje.

Pisaća mašina odigrala je još jednu značajnu ulogu u povijesti – upravo ona je omogućila prvi masovni izlazak žena na tržište rada. Tečajevi rada na pisaćoj mašini postali su izrazito popularni krajem 19. stoljeća i do 1901. godine u Velikoj Britaniji bilo je zaposleno oko 166 tisuća zapisničarki, osjetno više od tek dvije tisuće samo 50 godina ranije.

Svojevremeno je i sam pisaći stroj bio revolucija zbog jednoobraznog i čitljivog rukopisa te novog stupnja brzine pisanja.
Sve do pojave PC-a pisaća mašina je, od svog izuma, dakle duže od stoljeća, svoju dominaciju u pismenosti i ukupnom korporacijskom poslovanju predstavljala revolucionarnu pojavu koja je promijenila svijet, ubrzala progres, te obogatila nacionalnu pismenost pa i informatičku tehnologiju, baš kao što je to u 18. stoljeću učinio parni stroj James Watt (1736 – 1819) u industriji i krajem 20. stoljeća kompjuter. Osnovu za taj napredak, bez sumnje, utemeljio je sredinom 15. stoljeća Johannes Gutenberg (1397 – 1468) otkrićem štamparskog sloga i omogućavanjem tiskanja neograničenog broja primjeraka knjiga. 

Iako se kroz vrijeme inovacijama stalno usavršavala, tipke (tastatura) na njoj i način rada tipkovnice gotovo da su ostali isti do danas. Sve proizvedene, od prve do posljednje serije, na tipkovnici su imale, uglavnom, klasični raspored slova, brojki i interpunkcijskih znakova, nazvan po rasporedu šest slova u prvom gornjem redu – QWERTY . Takav raspored ostao je i na današnjoj kompjuterskoj tastaturi, posuđenoj upravo s pisaće mašine.

Da će od starta pisaća mašina biti desna ruka (ponajviše) piscima, najavio je to jedan od prvih njenih kupaca, američki književnik Mark Twain (1835-1910), plativši za to zadovoljstvo 1874. godine u Bostonu 125 dolara i napisavši na njoj svoj čuveni roman “Avanture Toma Sawyera”. Kasnije će na raznim markama pisaćih mašina stvarati poznati autori. Među prvim korisnicima revolucionarnog izuma bili su brojni pisci i filozofi, a najpoznatiji među njima je bio Friedrich Nietzsche (1844-1900), koji ju je veoma često koristio za stvaranje svojih djela.
Legende i povijesni izvori govore nam da je prvu pisaću mašinu već prije tristo godina 1714. godine razvio Henry Mill, a čak je i patent za izum dobio od same engleske kraljice. Ali samo slika ove pisaće mašine nije sačuvana. Pravi, radni stroj prvi je svijetu predstavio Talijan Terry Pellegrino 1808. godine. Njegov je spisateljski aparat napravljen za njegovu slijepu prijateljicu, groficu Carolinu Fantoni de Fvisono, koja je mogla komunicirati sa svijetom na takav način kao što se dopisivala sa svojim prijateljima i obitelji na pisaćoj mašini.
No, vremenom pa i kroz povijest, mašina je postala sastavni dio njihovog života, te se zna i marka na kojoj su tipkali svoja djela: James Joyce na “Voss-u”, Eugen Ionesco na “Hermes 3000”, Franz Kafka na “Oliveru 5”, Ernest Hemingway na “Corona 3”, William Faulkner na “Royal KHM”, Bob Dylan na “Royal Safari de luxe” (Olivetti), Agatha Christie na “Remington Porta No. 2”, George Bernard Shaw na “Remington No Seles Portable”, George Simeon na “Royal 10”, Tennessee Williams na “Corona Sterling” iz 1940 i na “Royal KMM”, a režiser Alfred Hitchcock je neko vrijeme pisao svoje scenarije na mašini “Royal Arrow” i “Gabriele” iz 1950. godine, itd.

Mada je od izuma prve pisaće mašine prošlo oko 120 godina, manji broj starije generacije pisaca i naučnika ostao joj je vjeran, ne prihvaćajući kompjuter, valjda iz nekog straha pred njim i njegovom složenom tehnologijom. Nedavno u televizijskoj emisiji HRT-a „Pola ure kulture“ poznati hrvatski akademik priča kako i dalje stvara na ovom mehaničkom stroju, te tvrdi da je pisanje na njemu pravi obred: od razmišljanja nad njim o začetku ideje o temi, razrade teza, pa do tipkanja po njoj s dva prsta. Također, poznata spisateljica Danielle Steel još uvijek koristi svoju istu pisaću mašinu već desetljećima, svi njeni romani napisani u upravo – na pisaćoj mašini!

S odlaskom pisaćeg stroja u povijest neki njeni zaljubljenici ne mogu se ni danas pomiriti, a među njima je i Amerikanac Richard Polt, profesor filozofije koji je jedan od najpoznatijih kolekcionara pisaćih mašina u svijetu; sakupio ih je oko 200 izuzetnih primjeraka, od kojih neki datiraju čak iz 1889. godine.

Razne vrste strojeva određeno razdoblje postupno postajala praktičnija za svakodnevnu upotrebu. Bilo je pisaćih strojeva s drugačijim rasporedom tipkovnice, ali klasična Underwood pisaća mašina, koja se pojavila 1895. godine, uspjela je dominirati početkom 20. stoljeća, a većina proizvođača svoje je pisaće strojeve počela izrađivati ​​u istom stilu.

Pisaće mašine nisu samo izvršile revoluciju u uredskom poslu, već su i promijenile sastav uredskih radnika. Pružanjem ženama socijalno prihvatljivog zaposlenja i šire kućanstvo, pisaća mašina postala je snažan alat njihove emancipacije, otvarajući vrata tamo gdje su nekad radili samo muškarci. Christopher Scholes uočio je malo prije smrti 1890. godine. „Očito je postala blagoslov za cijelo čovječanstvo, posebno za njegovu žensku polovicu. Pokazalo se da je moj izum mnogo mudriji nego što sam mislio. “

Međutim, žene su ubrzo počele shvaćati da su se oslobodile kuhinjske peći samo da bi postale robinje pisaće mašine. Ovaj uređaj nije opraštao pogreške: bilo je potrebno slučajno pritisnuti pogrešnu tipku i cijela je stranica morala biti ponovno pretipkana. Pojava električnih pisaćih strojeva dvadesetih godina prošlog stoljeća nije riješila problem. Djelovalo je brže i bilo je ugodnije za prste, ali kao i prije, jedan nenamjerni udarac pogrešnom tipkom neizbježno je prouzročio pogreške.

Od posljednje trećine 20. stoljeća računalne tehnologije počele su zamjenjivati ​​pisaće strojeve. Danas su računala (s odgovarajućom perifernom opremom) u potpunosti preuzela funkcije pisaćih strojeva, koje su stoga beznadno zastarjele. Unatoč činjenici da su postali električni, a neki su čak naučili kako ispravljati pogreške u kucanju pomoću posebne trake.

Kad su se nakon drugog svjetskog rata pojavila prva računala, modificirane pisaće strojeve prirodno su počele koristiti za ispis izlaznih podataka središnjeg procesora. Otprilike deset godina kasnije, oni su također korišteni za pripremu podataka. Međutim, ostao je problem pogrešaka i s njima dosadnog prekucavanja, što je izgledalo još neugodnije u pozadini velike brzine središnjeg procesora računala.
Pisaći stroj ili pisaći stroj – nekada je ta stvar bila vlasništvo onih koje se obično naziva ljudima intelektualnih zanimanja: znanstvenika, književnika, novinara. Sada su drugačija vremena i pisaći strojevi gotovo prošlost, zamijenili su ih osobna računala, koji su od pisaće stroja zadržali samo tipkovnicu. Ali možda bez pisaće mašine ne bi bilo računala? Inače, pisaća mašina ima i svoj praznik – Dan pisaće mašine, a obilježava se 1. ožujka.

Ali zajedno s pisaćom mašinom umro je i daktilografski biro. Da, i zanimanje daktilografkinje naredilo je da živi dugo.
A 26. travnja 2011. posljednji proizvođač ovog izvanrednog uređaja za tisak na Zemlji – indijska tvrtka Godrej i Boyce – zatvara jedinu preostalu tvornicu u Mumbaiju.

U međuvremenu, pisaća je mašina više od stotinu godina služila kao glavni proizvodni alat ljudima čije su aktivnosti nekako povezane s tekstovima: administratorima, službenicima, oglašivačima, prevoditeljima i naravno, piscima.

Za pisce pisaće strojeve uopće nisu bili samo alati, već prijatelji. Prema istim parametrima prema kojima smo sebi tada odabirali pisaće strojeve, sada odabiremo tipkovnice. A pisaća mašina, otišla je – u povijest.

Objavljeno Komentiraj

IZDANJA DILIGO LIBER / Autori

Izdanja Diligo liber

Autori

ANĐELA JOVIĆ 

“Poslao sam ti samo anđele” knjiga samopomoći 

BRANKA GRAKALIĆ 

“Il sorriso sognato” zbirka poezije na talijanskom jeziku

BRANKA MUMALO

“Samo ljubav” zbirka poezije

MIRA MARKOVIĆ MIKOĆ 

“Kaj da vam povim” poezija na kajkavskom 

SAŠA RADOTIĆ

“Ruže i krv” poezija

VESNA ŠTULIĆ

“Zemaljski versi” poezija

VESNA ŠTULIĆ 

“Burtiž” poezija 

VESNA ŠTULIĆ

“Hiperaktivno nadahnuće” poezija

VESNA ŠTULIĆ 

“Kanat Božji” poezija

ANDREJA BARTOLIĆ

“Dok sam spavala” poezija

BRANKA BARAKOVIĆ UŠIĆ 

“Slatki limuni” kratke satirične priče

DANIELA BOBINSKI pobjednica našeg natječaja 2020. godine, 

“Ljubim i ništa više” poezija

DAVORKA ČRNČEC pobjednica našeg natječaja 2021. godine

“Ptice od papira” poezija

Serijal “TAJNA KAMENA”  ELENA BANAJ 

“Toranj bijelog anđela” SF roman

Serijal “TAJNA KAMENA” ELENA BANAJ

“Prokletstvo Narmerove grobnice”

Serijal “TAJNA KAMENA” ELENA BANAJ

“Čuvarica Pandorine kutije”

JASNA ŠEMIGA PINTARIĆ 

“Ljubav dolazi kasnije” roman 

MARIJA CAFUK 

“Ljubavlju zborim” poezija

MARIJA CAFUK 

“Destiny” roman

MARIJA JELIĆ 

“Radost jedne duše” poezija

MARINA BOKA LOVRIĆ osvojeno 2. mjesto našeg natječaja 2021. godine

“Trajanje jedne žene” poezija 

MARTINA ERGIĆ GRČEVIĆ

“Moje i tuđe priče” kratke priče 

MELIKA POPOVIĆ 

“Na  podlozi od osrčja” poezija

MILIJANA KOVAČEVIĆ osvojeno 2. mjesto našeg natječaja 2020. godine

“BIJELIH ZRAKA, ŽUTA LICA, SMIJEŠI TI SE TRATINČICA” dječja slikovnica 

RIA WOLFING 

“Srebrna magnolija” roman

SINIŠA JUZBAŠIĆ 

“Moje pjesme i ja” poezija 

TOMISLAV ŠĆURIC

“Duša ljubavi” poezija

TOMISLAV ŠĆURIC 

“Ljubav” poezija

TOMISLAV ŠĆURIC 

“Duša te nosi u sebi” poezija

TOMISLAVA JELIČIĆ 

“Moje životne priče” knjiga samopomoći

NEVENKA KOVAČEVIĆ  osvojeno drugo mjesto našeg natječaja 2021. godine

u pripremi 

MANUELA BRČINA

“Poetesa p.s. Mi tragači sreće” poezija

VERA ANTOLIĆ dvojezična zbirka

u pripremi 

MARIJA PRELOŽNJAK JURČEVIĆ

u pripremi 

Knjige na kojima smo sudjelovali; PRIPREMA, KOMPLETNA OBRADA, OBRADA NASLOVNICE, LEKTURA, TISAK  

Udruga Vjekoslav Majer

grafička obrada, tisak 

Bogdan Bunić 

kompletna obrada: lektura, grafička priprema, cover, tisak

Snježana Agostini

obrada, lektura, cover, grafčka priprema 

Sandra Petrž

kompletna obrada: lektura, obrada naslovnice, grafička priprema, tisak

Udruga Vjekoslav Majer

kompletna obrada: lektura, obrada naslovnce, grafička priprema, tisak

Larisa Mravunac

kompletna obrada: lektura, obrada naslovnice, grafička priprema, tisak

Predrag Livak

kompletna obrada: lektura, obrada naslovnice, grafička priprema, tisak

Predrag Livak 

(u pripremi) kompletna obrada: lektura, grafička obrada, obrada naslovnice, tisak

Objavljeno Komentiraj

KAKO NEKOME UNIŠTITI REJTING?

KAKO NAJLAKŠE NEKOME SRUŠITI SNOVE?

Danas nam je svima sve dostupno. Internet nam je na dohvat ruke. I ma koliko god neki mislili da je “to” dobra stvar, ja ipak i dalje mislim da nije. Počevši od društvenih mreža.
Na samom početku našeg stvaranja, sjećam se jako dobro, započeli smo ovaj posao s puno ljubavi, volje, puni entuzijazma za boljitak kulturne scene, za oslobađanje od okova svih amaterskih pjesnika, za promjenu – bilo kakvu koja će scenu prodrmati sve do temelja kako bi svaki pjesnik, pisac, autor dobio svoje mjesto pod istim nebom. Naravno, pri tom mislim na ove neafirmirane. Afirmirani nisu naša domena, oni imaju već izdavačkih kuća koji ih guraju i od kojih zarađuju. Ali, kako mo osjetili na vlastitoj koži ponašanje upravo tih neafirmiranih, neprofesionalnih amatera, shvatili smo da će sami teško napredovati. Jako teško. 

Mi smo krenuli potpuno drugačije od svih: osim što smo uložili sve što smo imali, uložili smo i srce, a ono je najskuplje što ikad itko može uložiti u nepovrat.
Otvorili smo tiho, bez ikakvih velikih predstavljanja i imenovanja, stranicu na Facebooku, i posao je počeo. Registrirali se kao Izdavačka kuća i čekali. U tišini. Iz prikrajka, promatrali smo kako nam se javljaju autori i oni za koje nikad nismo čuli, oni iz drugih “konkurentskih” udruga, svi oduševljeni što netko poput nas uopće postoji. Tada smo, puni elana, snage, volje, želje, i opet srca, (jer ono nam je jedina računica s kojom raspolažemo), započeli sa zbornicima, onim zajedničkim, međunarodnim, na koji se jave svi oni koji žele biti zastupljeni u bilo kojem zborniku samo da se za njih čuje! I tada smo odlučili s pokretanjem naše jedinstvene “Kave s pjesnicima”, u KC Mesnička, nadajući se otvoriti sva vrata svim pjesnicima za koje nikad nitko nije čuo. Koji dobar osjećaj za nas! Čak se, na poziv našeg otvorenja i predstavljanja, neki koji su znali tko stoji iza imena Diligo liber, nisu odazvali, a saznali smo i zašto! Kada su neki na otvorenju shvatili da smo to mi, koji smo i sami neafirmirani autori, nevolje su počele.
Od laganja tko je vlasnik, tko stoji iza tog imena, od podmetanja i laganja, dogovaranja jedne promocije baš u isto vrijeme kad je druga već dogovorena, shvatili smo već u startu da s tom osobom više nećemo moći uspostaviti nikakav kontakt ni suradnju. Nastavilo se s prijavama o neovlaštenoj prodaji knjiga nekih autora, te su inspektori ustanovili da ni jedna knjiga nije prodana bez ugovora s autorom! Koji šamar toj osobi! Upravo toj koja nije došla na naše otvorenje! Koja nas je prijavila u ime druge osobe! Lagala je svima kako ona stoji iza tog imena, ugovarala posao umjesto nas, javljala autorima cijene koje mi nismo ni odobrili, lagala o našem poslovanju, i još štošta. Sve smo prošli s osmijehom na licu, krenuli dalje s istim entuzijazmom kao na početku nadajući se da takve scene više nećemo doživljavati. Naravno, s dotičnim osobama na crnoj listi. Ni jedan o njih više nikada nema pravo ući u bilo koji naš zbornik!

No, vrijeme je odmicalo, a mi smo tako sretno i spretno započeli svoj san i “karijeru” nadajući se i sanjajući o svom poslovnom prostoru, mjestu na kojem ćemo skupljati pjesnike, o budućnosti autora, o njihovom priznavanju onog što rade. Toliko smo željeli biti rame uz rame vodećim Izdavačkim kućama, a jedina u Hrvatskoj koja promovira poeziju. Jer takvih kuća više nema!

Do sljedećeg podmuklog poteza!
Koliko jednom čovjeku treba da sruši sve ono što voliš, što si srcem gradio, srcem stvarao, i da pokrene lavinu na nas? Koliko čovjeku treba, da kao neka sekta s tolikom moći ogovaranja i pregovaranja, obmaneš većinu i odjednom nam okrenu leđa vjerujući upravo onom što im je netko rekao? Bez pokrića, bez obrazloženja, bez mogućnosti objašnjenja? I to baš svi koji su kod nas za sve usluge imali popust, ili besplatno sudjelovanje u zbornicima! Ups!  

Koji šamar za nas! Kako smo se brzo probudili i zaboravili na srce koje smo ostavili tu negdje, putem. Nikakav popust više nikome! I ma koliko god se mi trudili sve riješiti ljudski, profesionalno, bez trzavica, bez povišenih tonova, i ako smo krivi, nenamjerno pogriješili (jer onaj tko radi, i griješi) priznat ćemo krivicu i ispraviti to samo da bi taj autor i dalje bio dio “našeg svijeta” u koji prihvaćamo svakog čistog i otvorenog srca i zdravog uma. Naučili smo i kada smo jednom neafirmiranom amaterskom autoru radili uslugu lekture i grafičke pripreme, sve do samog tiska. Korektno je uplatio, a mi smo korektno odradili, sve što je platio. No, njemu je bilo lakše okriviti nas, blatiti nas, lagati, javno prozivati, rušiti nam ugled. Zbog čega? Samo zato što mu taj netko nije knjigu otiskao na vrijeme. Pa što mi imamo s tim? Koliko mi računi govore, sve što je zatraženo, je uplaćeno i odrađeno. Za drugo nismo odgovorni. (Ili ipak jesmo?) I nije bio jedini! Ni prvi, ni posljednji. Pokrenula se tako “grupa” s namjerom i ciljem uništavanja i našeg imena i ugleda. A i srca koje još uvijek tamo negdje na putu krvari za sve te autore.

No, nakon jedne dobronamjerne messenger grupe otvorene na društvenim mrežama, primijetili smo autoricu koja je zahvaljujući upravo nama, našem imenu i ugledu, postala dio ovoga svijeta, kako se nudi za naše usluge, prozivajući nas “psihičkim bolesnicima”. Pa zar nije to kažnjivo djelo? Je. Dobili smo dijagnoze bez liječničkih nalaza, bez vještačenja, bez lijekova! Jao. Pa kad donosi dijagnoze, možda i liječi! Trajalo je to nekoliko tjedana, a koliko smo shvatili, traje još i danas. Samo neće dugo. Svemu dođe kraj, pa tako i njenom uvjeravanju i obmanjivanju mase.

Ono što sam željela napisati je, ustvari jako važno, kako je ljudima uvijek lako posegnuti za lošim a nikako za dobrim? I kako su oni autori koji su surađujući s nama uvijek bili na pijedestalu, dok su plaćali s popustom, na rate, tako lako zaboravili sva dobra koja smo učinili za njih i okrenuli se guruu koja ima putra na glavi više nego naši političari?
Kako je lako ljudima okrenuti leđa, ne poslušati tvoju stranu priče, ne dajući ti ni način ni šansu za objašnjenjem, za obranom, jer svaka medalja ima dvije strane, svaka kovanica ima dvije strane, svaki čovjek ima se pravo obraniti. Zar ne?


Nedavno je srušen rejting jednom čovjeku na moru koji je “privatizirao” plažu. Ok, pogriješio je. Ali tko zna pozadinu te priče? Tko zna što je prava istina? Koliko mu je samo štete naneseno. Bez obzira na to je li kriv ili nije. Rejting mu je uništen. Otkazali su mu posao. I nije jedini koji je to doživio. Koliko samo ima tih hejtera, licemjera, koji žive i dišu da bi uništili nekog? Koliko ih samo ima da bi na internetu kliknuli lošu ocjenu jer mu, ne znam, niste ogovorili u roku kad je on to htio. Koliko samo takvih ima! Na žalost, nitko ne vidi kada takvi drugima kopaju grob, blate ga, ruše, ponižavaju. Svi se najlakše povedu za takvima: ma samo neka se čovjek obeščasti! A još nitko nije stao, svojom glavom razmislio, svoju odluku donio, i učinio nešto lijepo kako se upravo nekome tko radi srcem, tko hrani peteročlanu obitelj tim poslom, ne uništi egzistencija! Jer svi živimo od nečeg, plaćamo račune, hranimo djecu, ili ne?
Kakav smo jadan narod postali!


I kako god, uvijek sam vjerovala u onu staru poslovicu “Svatko dobije što zaslužuje”, i “Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada”, i još uvijek vjerujem i nadam se. Nadam se da će naše ime (p)ostati čisto, s ciljem s kojim smo krenuli, jer tako je lako nekome podmetnuti nogu, pustiti ga da padne i ne pružiti ruku. Iako kažu da je svaka reklama, dobra reklama, ipak nisam sigurna koliko je “loša” reklama polog za budućnost. I sve dok se po nama rasipa drvlje, kamenje, cigle, slagat ćemo jednu po jednu i napraviti dobre temelje s kojima ćemo polako, znam, i sigurno, ostvariti sve one ciljeve i snove koje smo zacrtali. A znam da hoćemo, jer srce nam je još uvijek založeno kao sredstvo osiguranja, a sa srcem nikad ne možemo pogriješiti, zar ne?

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI...

O NAKLADNIŠTVU

Nakladništvo (izdavaštvo) je djelatnost kojom djelo postaje dostupno javnosti, a uključuje pribavljanje i odabir rukopisa, uređivanje, grafičko-likovno oblikovanje, organizaciju tiskanja ili drugog oblika proizvodnje, promidžbenu

Read More »

TKO MOŽE BITI LEKTOR?

Ovdje ću se zadržati malo duže, jer želim napisati i opisati sve što sam planirala. Ali, idemo od početka. Već dugo se bavim ovim poslom,

Read More »

ANATOMIJA JEDNE KNJIGE

Knjiga je ukoričena tiskana omeđena publikacija od najmanje 49 stranica (UNESCO-va definicija), odnosno, knjiga je tiskana kolekcija papira. Ukoričena tiskana publikacija koja sadrži manje od

Read More »

POVIJEST PISAĆE MAŠINE

POVIJEST PISAĆE MAŠINE Tiskana slova danas su dio naše svakodnevice. Bilo da čitamo knjigu, kupimo neki časopis ili novine ili čak printamo neki tekst kod

Read More »

IZDANJA DILIGO LIBER / Autori

Izdanja Diligo liber Autori ANĐELA JOVIĆ  “Poslao sam ti samo anđele” knjiga samopomoći  BRANKA GRAKALIĆ  “Il sorriso sognato” zbirka poezije na talijanskom jeziku BRANKA MUMALO “Samo

Read More »
Objavljeno Komentiraj

NAKLADNIŠTVO vs. IZDAVAŠTVO





DILIGO LIBER

Nakladništvo (izdavaštvo), je djelatnost izdavanja i distribuiranja tiskane, audio-vizualne i elektroničke građe namijenjene javnosti.
Pojavom tiska u XV. st. razvijalo se uz → tiskarstvo i → knjižarstvo; u XV., XVI., pa i XVII. st. tiskar je bio nakladnik, a najčešće i knjižar. Financirao je i organizirao objavljivanje i prodaju knjige. Potkraj XVII. st. u Vel. Britaniji, kada su izvan Londona počeli izlaziti časopisi koje je trebalo distribuirati, javljaju se trgovci na veliko i razvijaju knjižare, donose se prvi zakoni o autorskom pravu koji štite prava izdavača i autora (1709. u Engleskoj, 1793. u Francuskoj, u XIX. st. u nizu država). God. 1825. osniva se burza knjiga (Börsenverein) u Leipzigu na čiji je poticaj potpisan prvi međunarodni ugovor o autorskom pravu u Bernu 1886. SAD će tek 1909. ustanoviti Copyright act. Potkraj XVIII. i poč. XIX. st. djelatnosti nakladništva i knjižarstva se dijele. Ideje Franc. revolucije, industr. revolucija, razvoj školstva i pismenosti te pojava novina dovele su do promjena u nakladničkoj djelatnosti. Izdvajaju se novinski nakladnici od nakladnika knjiga, javljaju se specijalizirani nakladnici dječjih, školskih, glazbenih, vjerskih, znanstvenih i stručnih knjiga kao i leksikografskih djela i udžbenika te knjiga za puk (Baedecker, Brockhaus, Elsevier; Larousse, Oxford Press i dr.). Javljaju se serije jeftinih izdanja koje se tiskaju u velikom broju primjeraka. Unificirana izdanja Universal-Bibliothek Antona Philippa Reclama postat će uzor. Izgledom skromne, vrhunske po izboru, osvojile su Europu. Osnivaju se udruge nakladnika i knjižara, objavljuju stručni časopisi; 1899. Brit. udruga nakladnika potpisala je, zajedno s Udrugom pisaca i Udrugom knjižara, ugovor o fiksnim maloprodajnim cijenama knjiga (Net Book Agreement); 1930-ih godina u Velikoj Britaniji tiskaju se džepna, meko uvezana izdanja (Penguin Books), koja su u II. svj. ratu, zbog pomanjkanja papira, doživjela procvat. Nakon rata dolazi do nagla porasta i komercijalizacije nakladništva, koje se iz kulturne djelatnosti sve češće pretvara u posao. Nakladnici osnivaju knjižne klubove, a članovima prodaju knjige s popustom. Širi se, osim u SAD-u, prodaja putem pretplate. Knjige postaju sve dostupnije, razvijaju se čitateljske navike, povećava se mreža knjižnica; 1960-ih i 1970-ih nakladnike su počeli kupovati medijski konglomerati; 1990-e donose povratak ideji da uspješan nakladnik obavlja i kulturnu djelatnost. 

Zajednica nakladnika i knjižara organizira Interliber, najveći sajam među nekoliko koji se godišnje organiziraju u Hrvatskoj.

Pojavljuju se brojni manji, specijalizirani nakladnici. Značajna postaje uloga urednika koji pronalazi i uređuje rukopis. Pojavom novih masovnih medija (TV, internet) povećao se broj obavijesti o novim knjigama te potražnja za knjigom.
Kod Hrvata je nakladništvo vezano uz tiskarstvo i knjižarstvo tijekom cijeloga XVIII. st. U razdoblju narodnog preporoda nakladništvo je važan program Matice ilirske (Matice hrvatske) i Društva sv. Jeronima, čiji povjerenici raspačavaju knjige; u drugoj pol. XIX. st. JAZU (HAZU) kroza svoje mnogobrojne nakladničke nizove postaje jedan od najznačajnijih nakladnika; 1871. Hrvatski pedagoško-književni zbor započinje sustavno objavljivati udžbenike; S. Kugli objavljuje značajan broj naslova; nakon I. svj. rata javljaju se nakladnici Binoza, Minerva, a nakon osnivanja Banovine Hrvatske konzorcij Hrvatske enciklopedije. Poslije II. svj. rata ističe se nekoliko velikih nakladnika koji imaju i svoje knjižare (Grafički zavod Hrvatske, Mladost, Naprijed, Školska knjiga, Znanje i dr.). Nakon uspostave RH naglo raste broj malih privatnih nakladnika, od kojih neki postaju značajni, veliki nakladnici (Alfa, Algoritam, Profil International, Mozaik knjiga, Naklada Ljevak i dr.); 1990. u Hrvatskoj je registrirano 400 nakladnika, a 2003. već više od 4600; porastom broja nakladnika raste i broj objavljenih naslova; 1997. objavljeno je 2778 naslova, a 2003. više od 5000.
Hrvatski nakladnici okupljeni su u dvjema strukovnim udrugama (Zajednica nakladnika i knjižara i Hrvatski nezavisni nakladnici) te organizirano nastupaju na sajmovima u svijetu (Frankfurt, Leipzig, Beograd, Mostar). Zajednica nakladnika i knjižara organizira Interliber, najveći sajam među nekoliko koji se godišnje organiziraju u Hrvatskoj.

nakladnik vs izdavač
Objavljeno Komentiraj

UGOVOR – DA ILI NE?

DILIGO LIBER

ugovor da ili ne

Mnogi se, još u startu dok nas kontaktiraju i zatraže ponude za usluge, ispituju potpisati Ugovor ili ne?
Pišemo ovaj članak kako bi svima razjasnili nekoliko nedoumica koje mnoge od vas muče.
Mi, kao Izdavačka kuća, počeli smo potpuno drugačije od drugih dobrostojećih i velikih izdavačkih kuća. Mnogi od njih rade na potpuno drugačiji princip nego mi, te smo iz tog razloga već u startu drugačiji, a to je ono čemu smo težili – biti drugačiji. Nećemo se nadmetati niti uzdizati sebe iznad njih, jer svatko od nas ima svoj princip rada i poslovanje. Ali svakako težimo biti u nečemu slični – u prihvaćanju. Tako i mi stvaramo svoje poslovanje.
Već treću godinu za redom poslujemo s autorima, usudim se reći, neafirmiranim i “neprozvanim” za koje javnost nije čula. A s vremenom do sada, mnogi od njih su već izdali po nekoliko knjiga, dobili sponzorstvo od svog grada, gostovali u medijima, tako da ne možemo reći da se za njih, a ni za nas nije čulo. Ono što smo od početka željeli, tome i težimo – afirmirati neafirmirane, i poeziju staviti na pijedestal, tamo kamo i pripada.
Stekli smo puno iskustva kroz posao, jer smo samim time i mi sami naučili, te smo odlučili svakako na izbor autoru – ne silimo nikoga da ga potpiše.
U ovom ću se postu truditi izjasniti argumente, zašto da, i zašto ne potpisati Ugovor, a vi ćete odlučiti sami. 
Do sada, većina autora koja nije potpisala Ugovor s nama kao Izdavačkom kućom, na neki nam je način pokušala naštetiti ugledu. Svakako napominjem da je to kažnjivo djelo, 149. stavka 2. KZ-a/11 pa bi preporučili svakome tko nije upućen, neka prouči zakone. Ovo nema veze jeste li potpisali Ugovor ili ne, rušenje ugleda ili časti je kažnjivo djelo i s dokazima je itekako valjano na sudu. Ali o tome ćemo neki drugi puta, vraćamo se na temu. 

Ugovor je važan dokument između dvije strane, koje ga potpisuju bez prisile. Da bi pravni posao bio valjan potrebno je da su subjekti koji ga sklapaju pravno i poslovno sposobni, da sadrži valjano i suglasno očitovanje volje.

Stvarno se trudimo ispuniti sve moguće želje svakog autora, tako i poštivati želje i ukoliko Ugovor ne žele potpisati, utoliko potpisuju Suglasnost.
Svaka firma, tvrtka, kako god, ima svoj način poslovanja. Gdje god se okrenete u bilo kojem sektoru poslovanja, potrebno je potpisati Ugovor u kojem je potanko objašnjeno i opisano sve što se dvije strane dogovore. Mi uvijek izlazimo u susret svakom autoru, te se s nama zaista može dogovoriti oko bilo čega. Po tom smo pitanju fleksibilni i uvijek otvoreni prema svim dogovorima, uvjetima, kako bi obje strane bile zadovoljne. Ne uzimamo Autorska prava i ne isplaćujemo visoke honorare, jer tek smo na početku stvaranja, i svi autori koji su s nama počeli, neće biti zaboravljeni ni kad se popnemo na višu stepenicu.
Svaku naručenu uslugu koju nudimo, plaćate sami. I sve ono što ste platili, bit će isporučeno. Ugovorom štitimo vaša prava, a i naša. Obvezujemo se na vrijeme završiti knjigu, promovirati autora, napraviti marketing i podržati ga u radu. Ako Ugovora nema, ništa to ne možemo, a ponajviše, ne možemo vašu knjigu napraviti u roku. Jer u međuvremenu neki drugi autori koji potpišu Ugovor, imaju veća prava od vas. A dođe li do ikakvih problema, bez Ugovora ne možete učiniti ništa. Prvo će vas i inspekcija pitati: Imate li Ugovor?
Naravno, kao što je već napomenuto, iskustvo nas je naučilo kako prići svakom autoru, kako komunicirati, što očekivati, kako se postaviti i naravno, dali smo i sebi izbor s kime ćemo potpisivati Ugovor, a s kime ne. Zvuči možda neetično, ali i mi imamo pravo izbora, zar ne?
Ugovor je važan dokument između dvije strane, koje ga potpisuju bez prisile. Da bi pravni posao bio valjan potrebno je da su subjekti koji ga sklapaju pravno i poslovno sposobni, da sadrži valjano i suglasno očitovanje volje. Također, bez Ugovora nismo dužni održati promociju vašeg djela (u ovom slučaju knjige), a vaša knjiga ostat će u našoj datoteci i imamo pravo na nju sve dok postoji interes za istu. Ugovor nas obvezuje na poštivanje Autora i njegovog djela, svakako na obostrano zadovoljstvo.
Ono što je još važno napomenuti, svaki autor ima puno želja. Te želje je jako važno napomenuti prije nego krenemo u obradu jer ovisi o cijeni, vremenu, i ostalim subjektima. Ako autor “zavlači” i nije dostavio sav potreban materijal na vrijeme u Wordu na mail, predomišlja se, nadodaje, izbacuje, i nije siguran u ono što želi, to svakako mijenja prije svega cijenu, a zatim vrijeme koje je utrošeno. Svakom autoru dostavljamo (o svom trošku) po jedan besplatni probni primjerak. Ali samo jedan. Ako u tom primjerku nema greške, takav ide u tisak. Ako se ipak potkrala neka greška koju autor nije primijetio na prije dostavljenom Wordu na mail, a nije nas upozorio na nju, autor tada sve greške dostavlja u pisanom obliku na mail koje mi ponovno ispravljamo. Tada više nije ni probni isti. Taj drugi koji ćemo raditi, ili treći, i svaki sljedeći probni primjerak koji će biti tiskan iz bilo kojih razloga, plaćate sami. Još ako ste se predomislili, pa ipak želite neke promjene, sve to utječe na vrijeme i rok obrade. Tada možete čekati i do godinu dana. Pogotovo ako nemate Ugovor.
Ugovor obvezuje i vas i nas na rok, na poštivanje prava obje strane, i na ono najvrjednije – povezuje nas. Bez Ugovora, na žalost ne možemo ništa, ni vi ni mi. A ipak imate pravo izbora – da ili ne Ugovor? U svakom slučaju, birate sami. A mi ćemo poštivati svaku vašu odluku. 

ugovor da ili ne