KRISTINA KOREN / Kada tuga zavlada tišinom

ljubavna poezija
meki uvez
129 stranica
ISBN: 978-953-59399-6-2

 

Očito je da autorica ima jak motiv za pisati ovako dobre ljubavne pjesme, a istovremeno u njima ljubav pršti kao jedna realna, čista, možebit , božanska. Kristina Koren i njena druga zbirka naziva „Kada tuga zavlada tišinom, ponovno čitatelja uvode u jedan svijet vječite borbe emocija NJE I NJEGA…dva različita spola u kojemu Ona, prihvaća sve…i vrijeme smijeha, igre, zaljubljenosti, zaluđenosti….ali i kad se situacija na Njenu štetu pretvori u Dolinu suza, boli zbog neuzvraćene ljubavi, kad srce puca pod utegom muškog ponosa. Nije pjesnikinja svoje stihove pisala u jednom danu već u periodu od desetak godina, no više je nego očito da je ona iako kao horoskopska lavica, negdje u dubini svog postojanja, jedna krhka, nježna, lomljiva pjesma koja usred laži, prevara, šamara i veličine muškog ega, duboko pati. Ali svjesna je ona, da dvije su strane jedne kategorije što imenom ljubavi se zove, razum je, ipak zadržava na jednoj normalnoj razini do koje čovjek može stići i ostati usred ljubavnih razočarenja, padova, krika, a vjera u Boga, vjera u oslobađanje čini je ponosnom i ustrajnom. U simbolici vremena (…“bolne ulice“…)…sjeća se i danas nekih svojih intimnih padova i poraza kroz koje je u ritmičnoj formi, liričnošću stiha,  do u detalje oslikan odnos muškarca koji voli na jedan sasvim drugačiji modus …i žene poput autorice koja sa svim svojim plusevima i minusima, otirući proljetnim suncem suze s lica, trpi mnoga unutarnja previranja,  nadajući se nekom, za nju, novom godišnjem dobu. Kristina  taloži svoje nedosanjane snove u suzama poput močvare u kojoj se rastapa bol (slikovito rečeno)…teško je sve to izdržati, osjeti se kroz stih ta njena unutrašnja vrulja ali ona se nada, vjeruje, oprašta…

„Bol je jaka, praznina poput kofera“….

Podupire pjesnikinja svoj osjećaj samoće nakon gubitka voljene osobe iz horizonta svojih sjećanja ali i jednog dijela života koji ju je činio ispunjenom i sretnom, a onda iz tko zna kojih razloga, ostavio na rubu tišine i bacio u očaj. Pa se onda autorica tješi i hrabri pišući nekoliko pjesama posvećenih opet …ne muškom spolu, već svojoj majci, sestri i tako gordo o njima govori, uspoređuje ih sa svojom Domovinom koja je krvarila, ne zbog ljubavi, već mržnje, ali je na kraju izišla kao pobjednik.

Sasvim je jasno da mlada autorica kao i većina pjesnika, život i neke situacije proživljava srcem, pa je to naravno košta, košta je neprospavanih noći, nemirnih snova, isplakanih suza ali ne buni se…i dalje prelazi preko laži i obmana, za nju ne postoji kazna, ona, stanje u kojem se nalazi , naziva SUDBINOM ili nešto od Onog gore dano…

U cijeloj toj priči, za nju nije dobro što se kod  svake izmjene godišnjih doba, vjetra i kiše, ružičastog neba, podsjeća na trenutke kad je cijelu sebe predavala za živjeti ljubav (a to nije lako i ne zna svatko).. I sama kaže:…

“ne tražim puno, samo želim biti voljena u cjelini…“

Sa svim manama i vrlinama…

Kristina je vrlo odlučna kad se radi o iznošenju nekih svojih životnih stavova, priznaje također kako je slatko živjeti u slatkoj požudi jer je i ona samo djelić pozornice života u kojoj nakon eksplozije strasti, ludosti i smijeha, prečesto nastupi krah, rušenje iluzija i kako to već obično biva…svakog od nas prije ili poslije sustigne tuga i širi se poput hladne bezdušnice nutrinom našeg postojanja.