KRISTINA KOREN / U sjeni izgubljenog vremena

meki uvez
A5 format
129 stranica
ISBN: 978-953-59399-5-5

„….tužno izviru prašnjavi
Stari naslikani spomenari
Dok kao skriveni lopov
Pronalazim put u ovoj bešćutnoj
Sjeni izgubljenog vremena…“

Tako mlada autorica Kristina Koren u svom prvijencu, naglašava svoje poimanje života i vremena, nedosanjane sanje, čežnje svakodnevne. Iako sam pročitavši ovo djelo, prvi put čula za autoricu, shvatila sam kroz njen stih svu težinu koju je njena duša iskusila ne samo na ljubavnom planu već i u trenutcima svakodnevice koji se nama ostalima, možda čine tako jednostavnim. 

U jednoj ispovijesti, a koju Kristina posvećuje svojoj majci (jer napokon majka je ta koja zauvijek ostaje kraj nas da počuje naše brige, jade i teškoće), iznijeto je duševno stanje autorice i to kroz duži vremenski period. I na prvi pogled, čitatelj bi možda rekao: (“Ništa novoga…ovo je samo još jedna od mnogih ljubavnih košarica ispletenih stanjima duše jedne žene), međutim prebirajući po stihovima koji se i rimuju te je time naglašena dinamičnost, ipak je ova zbirka dobila jednu sasvim novu dimenziju, u toliku originalniju koliko je drugačija i sama autorica.

A naslućuje se kako je Kristina vrlo senzibilna osoba koja nesebično daje svoju ljubav, svoju mladost, svoje vrijeme. No, pitanje je koliko joj sve biva uzvraćeno…ili možda ništa…jer očito je koliko pjesnikinja pati, koliko suza je proliveno u njenim stihovima, osjeti se jedno gotovo depresivno stanje ove mlade žene.

Kristina naime vrlo pronicljivo ulazi u ovaj surov svijet, laži i prijevara u kojem maske vrlo teško padaju i pokušava svoju bol za ljepotom života koja joj možda i nije naklonjena, utažiti pisanjem svojeg „Dnevnika ljubavi“, no, istovremeno ni u ludilu ne želi biti sjena jednog izgubljenog vremena.

Ona vrlo hrabro u svom malom ali izabranom koferu stihova, poput krika u noći, iznosi čitav paket poruka, spomenara, pa i jednu cijelu plantažu neostvarenih snova iz kojih izlazi poanta kako je autorica bogata emocijama, najviše ljubavlju.

No, shvaća li je itko, čuje li vapaj njen, onaj jači spol, s druge strane žice? Kako i sama kaže „ona ne živi u životu već sa strane“ pa se postavlja pitanje, je li za nju bolje i tako jer možda ona nije Bogom dana da život uživa s one erotske, ali istovremeno prazne ljubavne idile.

Dapače, čitajući njene prekrasne pjesme pune glazbene podloge gitare i violine, dobila sam jednu samo svoju sliku autorice. Stoga bih rekla kako je ona u svojoj direktnosti, iskrenosti, sposobna da oprašta, da preboli sve te tihe čežnje i ljubavne avanture. Poput „Jure Kaštelana“ koji je i njen uzor u pisanju, Kristina, niže biserje u ogrlicu koja je izrađena u jednom dužem vremenskom periodu ali je zato nosi s posebnom ljubavlju jer su u njoj oživljena njena putovanja u mladost, djetinjasta shvaćanja životne stvarnosti, pa onda jedan put odrastanja koji možda i nije bio tako lagan, ali ova mlada žena ipak skuplja snagu živeći u vjeri za neko bolje sutra.

Za budućnost u kojoj će se više cijeniti i maziti neke unutarnje ljudske vrijednosti, a koje su toliko potrebne u ovom itekako ispraznom, rekla bih dekadentnom životu nas, umjetnika …običnih smrtnika.