Opis
ljubavna poezija
meki uvez
89 stranica
A5 format
ISBN: 978-953-59399-1-7
Ivica Kudelić i Kristina Koren, onaj koji čeka i ona koja zna da je on čekao nju.
Napisati osvrt na poeziju srca, nije jednostavno, i zadatak je kojega sam prihvatila s velikom radošću i zahvalom što sam među prvima u njihovu ljubav zavirila i kroz stih.
Ivica kroz svoje pjesme pronosi molitvu, pa čak i vapaj u nekim trenucima, da mu Gospodin dodjeli ženu na koju će moći prenijeti svu emociju koju godinama taloži u sebi. Iako bi neki rekli da je niz slučajnosti utjecao da se to i dogodi, zapravo se kroz njegove pjesme iščitava i potvrđuje dobro nam znana Gospodinova izjava: „Kucaj i otvorit će ti se“. Kucajući Ivica je naišao na vrata, iza kojih je pronašao upravo ono što je njegovo srce trebalo, što treba svako srce na svijetu, samo što se mnogi to ne usuđuju tražiti, niti u sebi, niti van sebe.
Upravo u trenutku pronalaska Ivičina poezija kreće u optimistično-emotivnom smjeru, poetski ispisujući vlastite osjećaje, on nam uspijeva prenijeti svaki doživljeni trenutak radosti, uvodeći nas u svoj novi spokojan i miran svijet, na neki način nas nagoneći da i mi ostavimo iza sebe svu tugu i povjerujemo da na svakoga od nas čeka netko, samo naš.
„Ali briga me!
Miran sam!
Spokojan…
Našao sam nešto
Što nikad prije imao nisam.“
Iz pjesme : Zagrljaj
Ivica u svojem stihovanju posjeduje jednu neobičnu moć, moć- činiti nešto što je u današnjem svijetu skoro nemoguće doživjeti u stvarnom životu, a pogotovo u poeziji današnjice, Ivica zahvaljuje na daru ljubavi, ne uzimajući ništa pa ni samu ženu koju voli i koja voli njega – zdravo za gotovo.
Njegova poezija lišena je stereotipa i iako izuzetno emotivna, ni na trenutak ne postaje patetična, već ostaje realna i stvarna, stvarajući slike jasno vidljive oku čitaoca.
Iako piše jednostavnim riječima, upravo ta činjenica izdvaja ga iz mase pjesnika koji kvalitetu napisanoga traže u pojmovima koji nemaju dovoljnu količinu topline da bi bile pitke i tekle u ritmu koji je u poeziji neminovan.
Ta jednostavnost Ivičinih stihova, zapravo daje kompleksnost napisanom, čineći pjesmu srca, pjesmom koja će ostati u vječnosti kao malo stilsko remek djelo malog čovjeka, velika srca:
„Osjećam snagu tvoje ljubavi
Svu tu snagu koju meni pružaš
Znam da znaš koliko te volim
Jer svu ovu silnu ljubav
Dajem samo tebi.“
Iz pjesme: Osjećam te
Kristina Koren, nasuprot Ivici Kudeliću, pjesnikinja i autorica s velikim stvaralačkim iskustvom iza sebe, ali i velikim životnim, ispunjenim bolom koji se iskazuje u stihovima čekanja, kao i on, vjeruje, Gospodin će poslati nekoga, samo njenoga.
Čitajući i prateći prije ove zbirke Kristinin rad, mogu reći da je ova zbirka veliki odmak od bola i da je svakom pjesmom upravo zatvorila rane koje joj je život namijenio.
„Iako već ranjena od ljudi
Nepokolebljiva i hrabra
Moja čista duša
Još uvijek vjeruje
I sniva
Čekat ću te dovoljno dugo
I ako pronađeš me,
Još uvijek mladu,
Znam da ću za tebe poći…
Iz pjesme: U gradu labudova
Kristinina poezija, odvaja se također od mnoštva, svaka pjesma novi je zapis srca, iskren i ni malo proračunat, pisan snovima, a ne pukom potrebom da postane, bude i ostane pjesnik. Ona to jednostavno je.
Veličina i kvaliteta se u njezinim stihovima upravo iskazuju jasnim i kratkim stihovima, koji daju upečatljivost i imaju snagu povesti čitatelja na ivicu suza, no ne zbog tuge i bola, jer su one neprimjetne u odnosu na radost koja nam se prenosi. Upravo to, navelo me da zaključim kako za kvalitetno pisano stvaralaštvo nije potrebno uvijek koketirati s mračnim i tamnim mislima. Čistoća i iskrenost napisanoga dovodi Kristinine pjesme skoro do pjevnosti, ostavljajući nakon pročitanog trajnu melodiju u nama.
„Plovili smo morem sjećanja
i beskrajnih jutara ljubavi…
U mjesečini zajedno zagrljeni
i njenim plaštem obavijeni…“
Iz pjesme: Mjesečina
Iščitavajući Kristinin dio zbirke ne mogu ne reći, za evoluciju ove pjesnikinje bila je dovoljna samo čista ljubav, iako sam mislila da je ona već dosegla svoj maksimum, čini se da je ovo tek njezin početak.
Novi, kako životni, tako i na polju pisanog stvaralaštva.
Moram se osvrnuti na zbirku ne odvajajući Kristininu i Ivičinu poeziju.
Pišući svaki za sebe, živeći svoje boli, svoje strahove, nade i želje, ljubav i potrebu za pripadanjem, stvorili su kompaktnu zbirku stvarajući cjelinu djela. Pisati različitim stilovima, a dobiti isti smisao, istu nit vodilju i tako zaokružiti djelo kao što se spajaju dva tijela ljudi koji se vole, može vrlo malo pjesnika. Treba uzeti u obzir da ove pjesme nisu pisane s namjerom da se ukoriče, one su napisane kao zahvala za dar ljubavi i Kristina ih je kao svojevrstan zavjet, odlučila spojiti i pretvoriti u vječnost koju oboje žele i sami sebi.
Kao što sam rekla, jako je teško napisati osvrt za ovoliku količinu emocija, pa ovo ni neću nazvati tipičnim osvrtom, već zahvalom što mi je dopušteno ući u tajne njihovog srca. Nisam sigurna da sam uspjela do kraja prenijeti svoju oduševljenost ovom zbirkom, ali sigurna sam u sljedeće: „Zauvijek ti i ja“ tek je prva u nizu zbirki koje će Ivica i Kristina iznjedriti, nalazeći vječnu inspiraciju jedno u drugom, i znam da će svaka sljedeća biti još emotivnija i jača, jer ovo dvoje ljudi, pisaca, stvaralaca iznad svega zaslužuju biti sretni, a svojom srećom mogu usrećiti i nas. S nestrpljenjem očekujem čitati nastavak njihove ljubavi u stihovima.
