JESU LI LEKTORI PODCIJENJENI?
Zašto i iz kojih razloga se podcjenjuju lektori, ne znam, no u većini slučajeva to čine oni koji su nesigurni, neškolovani…
Nikako ne volim kad me netko ispravlja, i to javno. Doživjela sam to nekoliko puta u ovih pet godina poslovanja i poduzetničkog iskustva. I upozoravam – da ne radim dobro, bilo što, već bih davno prestala s radom. Kvaliteta nečega se prepoznaje, opstaje, pa tako i lektura u svim našim knjigama, jer još ni jedna knjiga iz ove izdavačke kuće nije izašla, a da nije prešla preko mojih ruku, i da ju nisam pročitala kompletnu! Hrpu knjiga pročitala sam osobno, kompletno!
Nekoliko sam puta doživjela da me se stigmatizira s podsmijehom kao lektoricu, i itekako sam primijetila da sam pod povećalom opće javnosti (čitaj autora) koji se hvataju za svaku moju najsitniju grešku, ili riječ koju oni smatraju greškom, a koja sama po sebi to nije. Podcjenjivanje, omalovažavanje u javnim prostorima, najčešće na društvenim mrežama koje prate nekoliko tisuća ljudi, to sigurno ne govori ništa dobro. No, zapamtite, ništa ne objavljujem u što nisam sigurna, a da se prije toga nisam savjetovala ili pročitala u svojim priručnicima, ne na Googleu jer tamo nikad ne piše ispravno (nemojte zaboraviti da google ne zna pravopis!). A ja sam tip koji ipak više voli čitati i učiti iz knjiga, nego online. I neću umanjivati ničiju vrijednost kao što to pojedinci čine, već ću nastaviti raditi najbolje što znam, i učiti, svakodnevno.
Nedavno se vodila dilema oko toga tko smije, a tko ne smije biti lektor, i jesu li potplaćeni ili nedovoljno plaćeni? Jedan naš suradnik požalio nam se kako su ga podcijenili time što su mu za lektorirani rad ponudili samo nekoliko centi po kartici! I jesu li ga podcijenjeni, jesu. Tko može biti lektor, već sam pisala. No ponovit ću da taj posao radim nekoliko godina, a toliko bi stečenog iskustva bilo potrebno da se želim zaposliti u bilo kojoj drugoj izdavačkoj kući, novinama ili slično.
Lektori postoje još od antičkog doba. Oni su profesori, osobe koje čitaju, jezično-stilski ispravljaju i dotjeruju rukopis u pripremi za objavljivanje, i osobe koje se brinu za jezik i akcente u kazalištu. U Katoličkoj crkvi, oni su one osobe koje pred vjernicima u crkvi čitaju odlomke iz Svetoga pisma, ili predavači u teološkoj školi. Lektor mora voljeti gramatiku i pravopis, a nije na odmet da je počeo čitati knjige odmalena. Da bi netko bio lektor, treba imati dobru koncentraciju, puno strpljenja i biti spreman na učenje. No dogodi se nakon nekog vremena da koncentracija padne, pogotovo ako ste taj isti članak ili tekst pročitali već nekoliko puta, mozak ga je “naučio” napamet, pa oči vide što mu mozak šalje, te se dogodi da neka greška promakne. No, nemaju svi razumijevanja za takav “propust”. Lektori u Hrvatskoj znaju koliko je teško biti lektor, i budući da je lektorski posao tako kompleksan i zahtjevan, za taj se posao odlučuju oni koji su spremni stalno se usavršavati i učiti. Za ovaj posao stvarno treba “imati muda” s obzirom na to na kave prepreke nailazi, na nerazumijevanje, na otpor općenito. A da ne spominjem kako ga svakodnevno sipaju s pametovanjem: “E ovo ti je pogrešno, ovo nije dobro napisano, ova ti je riječ pogrešna, tu si zaboravio zarez…” itd. Ako mislite da je to tako lako, javite se i imajte hrabrosti sjesti na mjesto lektora i svakodnevno raditi njihov posao.
U izdavaštvu, medijima, novinarstvu, bilo gdje – gdje čitamo neki članak ili knjigu, obično pamtimo imena autora, ponekad i imena urednika ili izdavača, pamtimo imena glumaca, no ne imena lektora, jezičnih stručnjaka ili suradnika na svim tim područjima. Pažnju na njih obratimo tek kada uočimo neke pogreške u pisanim ili izgovorenim tekstovima. I tada činimo ono što oni ne vole. Ispravljamo ih! Ili točnije, podcjenjujemo! Kako dvolično! Posao koji rade lektori uvijek je nekako skriven i samozatajan, a njihova su imena javnosti uglavnom nepoznata, ponekad i nenapisana u impresumima. Češće se imenuju prevoditelji, no lektori rjeđe.
Osobe koje vole poeziju i književnost, pišu je, a ne obraćaju pozornost na svoje vlastite greške i ne trude se oko gramatike, nisu nikako kompetentni davati savjete, ili raditi taj posao. (To se odnosi na te iste osobe!) Najbolji literarni radnici su oni koji su dobro savladali gramatiku i pravopis jer to je sredstvo kojim kreiraju umjetnička djela. Prečesto nailazim na literarne uratke lišene elementarnog poznavanja jezičnih osnova. Čak i na društvenim mrežama u komentarima, postovima i slično. (op.a) Zapamtite da nema književnosti bez dobre i ispravne gramatike. Lektori moraju čitati književna djela i jezične priručnike kako bi ispekli zanat. Lektura ne znači nepismenost autora nego upravo suprotno: brigu o jeziku. Bez obzira na osebujnost književnog stila i njegovo posebno mjesto u određenju hrvatskoga standardnog jezika, praksa izdavačkih kuća i novina je da se tekstovi prije objavljivanja lektoriraju. No, to mnogi ne čine, jer smo i sami svjedoci nepismenosti na raznim portalima, časopisima, i ostalim javnim medijima.
Lektor, u prijevodu osoba koja čita i usklađuje tekstove, nije kao takav poznat u nekim drugim europskim jezicima i kulturama. Ulogu lektora preuzimaju urednici i općeniti je stav da oni koji nisu dovoljno pismeni uopće ni ne mogu objavljivati. Mislim da kod nas 80 % njih nikad ne bi objavilo nikakvo djelo, da se držimo tih pravila. Mnogo je polemike oko toga treba li lektorirati tekstove. Stjepan Babić najoštriji je kritičar takvog stava i smatra da se umjetnički, autorski tekst ne smije lektorirati. Isto tako kaže sljedeće: „Svakom autoru kojemu uz njegovo ime piše i ime lektora, mora biti jasno da je to javna svjedodžba da je autor nepismen.” Ili: „Ako je autor živ, sam mora usavršavati svoju umjetninu. Ako pak treba lektora, onda službeni pomoćnik nije lektor nego suautor.” Složila bih se s profesorom Babićem kada kaže da bi „lektore trebalo preimenovati u jezične savjetnike da se i tim vanjskim znakom pokaže da se prestaje sa starom lektorskom praksom po kojom lektori samo crnče ispravljajući tuđe tekstove”. I to danonoćno, za kikiriki. A još ih se podcjenjuje. Svako interveniranje u tekst većinom ostavljamo autoru da odluči hoće li tu intervenciju upotrijebiti ili ne. I svakako sam snosi odgovornost za isto. No, mi smo ih većinom prisiljeni ispravljati, jer kada bi pustili tekstove pisane u originalu na izdavanje, to bi bila naša sramota, ne njihova, jer uvijek je lektor kriv za sve, zar ne? Kako bi me se tek tada podcijenilo!?
Moram naglasiti razliku poetskog od proznog teksta. Pjesnički jezik ne bi smio biti lektoriran (premda ga osobno lektoriram, točnije samo pravopisne i gramatičke greške), za eventualne jezične nedoumice autori bi sami trebali snositi odgovornost. Međutim, prozni tekst trebao bi (točnije, morao) biti lektoriran, a izmjene u tekstu raditi samo uz suglasnost autora. Upravo zbog te svoje specifičnosti književnoumjetnički tekst velik je izazov lektorima: često nisu sigurni je li neka moguća pogreška napravljena namjerno ili je odraz autorova stila, ili je riječ o previdu ili neznanju. A to nam se često događa. Velika i mala slova, zarezi na pogrešnim mjestima, hiljadu umjesto tisuću, jaketa umjesto jakna, svojstveno umjesto vlastito, zamjene s sa sa, da li (ili jeli?) umjesto je li, vjerovatno umjesto vjerojatno, bašta umjesto vrt, šoljica umjesto šalica, itd, u većini slučajeva autori sami žele da tamo i ostanu, premda su pogrešni. Ponekad poštujemo književnu slobodu, ali isključivo u poeziji. Najčešće odstupanje od norme očituje se na leksičkoj razini, i za puriste vrlo važnim srbizmima koji se, na žalost, često koriste. (poznati dadaizam ili dadakanje…) Namjerno, slučajno, ne znam, no obavezno ih ispravljam poštujući vlastiti stilski odmak od norme.
Lektorski posao nije lak. Ni malo. Satima buljiti u ekran i čitati jedno te isto djelo nekoliko puta, nije lagan zadatak. Zahtjevan je, uloženo je puno truda u njega, i prije svega ljubavi. Nitko blesav ne bi satima sjedio i čitao tuđa djela, da ne voli taj posao. I naravno, podcijeniti njegov rad, na bilo koji način, bez imalo argumenata, je nedopustivo, bezobrazno i krajnje arogantno.
