Nedavno smo, kao izdavači, najavili knjigu jedne autorice čije ime nećemo iznositi, jer ona ima potpuno pravo ostati anonimna do kraja, i dostojanstveno sačuvati svoj identitet. No, primijetili smo nezadovoljstvo nekih drugih, također autora o korištenju pseudonima, sasvim slučajno – sličnog.
E sad, neću pisati da su obje neafirmirane i nepoznate široj publici, jedna od njih je naša autorica, i tek joj je izašao prvijenac, i ne damo da se kleveću naši autori ili baca drvlje i kamenje na njih, ma koliko god to nekome zvučalo oštro. Stoga mi je drago kad mi takvi daju materijala i teme za pisanje članaka, ne moram se mučiti sama „o čemu ću pisati“. A bit će mi drago ako će taj netko pročitati značenje pseudonima i prestati pisati nešto o čemu pojma nema.
Naletjeli smo prije nekoliko dana na post na društvenim mrežama u kojoj ta ista autorica proziva našu (pseudonimom i naslovom knjige), a post je „nestao“ s profila brzinom munje, s upitom kako se ova usudila njoj ukrasti pseudonim?
I sad razmišljam, može li se nekome ukrasti pseudonim?
Može li, ili točnije smije li se samo jedna osoba na svijetu zvati Đurđica, Jagoda, Ivana ili kako god, ili se nekoliko osoba na svijetu zovu istim imenom? Krademo li onda i tuđa imena? Jer, realno, ako se netko zove Ivana, smijem li se i ja tako zvati?
Jer, imena su kao pseudonimi. To nisu projekti, ili zaštićena djela. Ime se ne može zaštititi. Postoji jako puno osoba koja imaju ista ili slična imena. Tako i pseudonima. Poznajem osobno žensku autoricu koja ima isto ime i prezime kao muški profesor na fakultetu. Tko je kome ukrao ime, a usto i prezime? Hm.
Objasnit ću za ove kojima je jako čudno što se netko koristi slučajno sličnim (nimalo identičnim) pseudonimom, jer budimo realni ni jedna za drugu nisu čule, osim na našem Fb profilu. A pretpostavljam da i svi vide razliku, osim nje same, da ime Laura ili Jasna ni malo ne sliče. (imena su za primjer). Jasno smo stavili inicijale, točnije pseudonim autorice na knjigu, i ne vjerujem da čitatelji „ne vide“ razliku.
Objasnit ću što je pseudonim i zašto ga neki koriste.
Pseudonim jest lažno ili drugo ime pomoću kojega se neka osoba predstavlja s ciljem zatajivanja svog pravog identiteta ili kao način da se osoba predstavi u drugom svjetlu ili za razbijanje predrasuda oko podrijetla ili pripadnosti pojedinom spolu. Upotreba pseudonima poznata je već u antici. Učestala je od XVI. st., osobito kod književnika. Može se nazvati i umjetničko ime, ili alias (od latinskog aliās – na drugi način) ili akronimom a.k.a (od engleskog also known as – poznat kao). Kod pisaca se rabi i francuski izraz nom de plume (ime iza pera). Pseudonim je poznat još iz antičkog doba, tijekom humanizma vrlo je omiljeno: tada su se imena latinizirala i grecizirala (Neander – Neumann; Agricola – Bauer i sl.) (izvor Wikipedia).
Pseudonime koriste razni umjetnici, pisci, pa čak i predsjednici. Ne zaboravimo da ga je i Tito koristio. (ups). Nabrojat ću još neke: Eminem, Elton John, Lenjin, Tina Turner, Madonna, Marilyn Monroe, Cher, Voltaire, Molière, Sting, Ksaver Sandor Džalski, i danas svima najveća enigma Swen Even Adam, samo su neka od pseudonima iza kojih se kriju osobe s vlastitim imenom i prezimenom.
Različiti su razlozi zbog kojih su književnici odlučivali uzeti jedan ili više pseudonima. Iza pseudonima obično se nalazila: želja za potpunom anonimnošću zbog političkih razloga (opasnost za karijeru ili za život), želja za izbjegavanjem kritika i negativnih recenzija, želja za skrivanjem pravog imena, skromnost, skrivanje spola (uglavnom ženskog jer se smatralo da pisanje književnih djela nije primjereno ženama, ne zaboravimo da ga je i Zagorka koristila) te raznih drugih razloga koji su većinom osobne prirode.
U čovjekovoj je prirodi da želi biti prepoznat, poštovan, te s osjećajem pripadnosti u krugu umjetnika odlučuje se u kojem smjeru želi graditi vlastitu karijeru te shodno tome i brendiranje tog pseudonima po kojem će ga čitatelji prepoznati, kako u korištenju osobnog imena tako i u korištenju pseudonima. Brendiranje, koje sam malo prije spomenula, neizbježno je i samo je pitanje koliko idete u dubinu i širinu vlastitih želja i aktivnosti. Jedan od najvećih strahova jest da će netko ukrasti ili zloupotrijebiti naš identitet. Ako imamo pseudonim, možemo djelovati bez straha od onog navedeno u članku iznad.
Osobno, ne koristim pseudonim, ali namjeravam. I samo zato što se mnogi čitatelji „kisele“ kad vide na koricama knjige, ime i prezime domaćeg autora. Pogledajte što je učinila Kate Mitchell? Jeste li znali da je ona domaća autorica? Ja nisam dok ju nisam upoznala.
Upravo je to ono što ja želim kad netko, tko me ne zna i nikad nije čuo za mene, uzme moju knjigu, pročita ju bez predrasuda o tim istim domaćim autorima, i onda donese svoj sud. Vjerujem da se većina naših autora iz tog razloga koristi sa pseudonimima. Prije posegnemo u knjižari za stranim nego za domaćim imenom. Budimo realni, istina je. A vjerujem da bi vani bilo suprotno. Zašto smo toliko averzivni prema svojima, tema je za neki drugi članak.
No, vratimo se temi – što ako je netko iskoristio sasvim slučajno sličan pseudonim? Jer to je ustvari bio i razlog pisanja ovog članka… odgovor je – pseudonim se ne može ukrasti, otuđiti ili slično.
Ne znam što napisati na ovo, osim ovih nekoliko najsličnijih slučaja: Pablo Neruda (pravim imenom Ricardo Eliécer Neftalí Reyes Basoalto) i Jan Neruda (pravim imenom Jan Nepomuk Neruda), sasvim su dvije različite osobe. Jedan je čileanski političar, drugi je češki pisac. Navest ću još A. G. Gardinera, engleskog novinara i A. G. Riddlea, američkog pisca, potpuno sličnih inicijala? Ili naši poznati pisci A. G. Matoš i A. B. Šimić, a svi prepoznajemo oba. Čak i njihova djela.
I, zar vam to ne govori dovoljno?
