Knjiga je ukoričena tiskana omeđena publikacija od najmanje 49 stranica (UNESCO-va definicija), odnosno, knjiga je tiskana kolekcija papira. Ukoričena tiskana publikacija koja sadrži manje od 49 stranica naziva se brošura. Knjiga je djelo sastavljeno od skupa listova papira ili drugog materijala, vezanih i zaštićenih korica, koji tvore volumen. Riječ, kao takva, dolazi od latinskog liber, libri.
Je li knjiga fizički predmet ili intelektualno djelo? Ako bi bila samo fizički predmet, to bi značilo da je njezin sadržaj zapravo nevažan, što nije istina. Isto tako, kažemo li da je samo intelektualno djelo, nismo u pravu jer negiramo važnost njezina izgleda i opreme. Čak i ako je u potpunosti lišimo njezina fizičkog stanja i prebacimo u digitalni svijet, i dalje joj nismo oduzeli sve njezine sastavne dijelove. Dakle, knjiga se podjednako sastoji od fizičkog (materijalnog, opipljivog), kao i od sadržajnog (duhovnog, misaonog). Knjiga je po tome vrlo slična čovjeku.
Tijekom života kroz ruke nam prođu tisuće knjiga, no ako se ne bavimo proizvodnjom knjiga (u fizičkom ili sadržajnom smislu), o “sastavnim dijelovima” knjige zapravo i ne razmišljamo.
Knjige, da bi se smatrale takvim, moraju imati najmanje 49 stranica, jer će se, u protivnom, ako ima manje od 48 i više od pet, smatrati knjižicom, dok ako ima manje od pet, smatrat će se pojedinačnim listovima. Knjiga je djelo sastavljeno iz različitih dijelova koji zajedno sa sadržajem čine kulturno dobro preko kojeg se prenosi nebrojena količina sadržaja, između ostalog i književni, akademski, tehnički, znanstveni, biografski.
Korice mogu biti “gole” ili u omotu i imaju svoju svrhu i ulogu. Zatim je tu hrbat, “kralješnica” knjige, a između svega stoje listovi. No prije nego što listovi postanu listovima, oni su dio knjižnog arka. Knjižni je arak papir na koji se tiska sadržaj knjige i na jedan se arak, zbog njegovih dimenzija, obično može otisnuti više stranica knjige. Potom se arak savija ili reže i tako dobivamo listove. Dobiveni se knjižni arci spajaju s drugim arcima, te na kraju lijepljenjem ili šivanjem uobličuju u knjižni blok, koji spajamo s koricama. Spajanjem jednoga s drugim i trećim – dobivamo knjigu.
Ne sudi knjigu po koricama – stara je poslovica, ali složit ćete se da su korice vrlo važan dio knjige: štite knjigu, drže je na okupu, a u današnje vrijeme, kad nas u knjižarama okružuje na stotine knjiga, imaju zadatak i da nam privuku pogled. Na prednjim koricama se nalazi naslovnica knjige s navedenim naslovom, autorom ili urednikom i s ilustracijom. Na stražnjim koricama se nalazi tzv. blurb (u kojem će nam izdavač objasniti zašto je dotična knjiga nešto najbolje napisano u posljednjih XY godina), ulomak iz knjige, bilješka o autoru ili pak citat iz recenzije iz nekih novina. Ili jednostavno ništa, ovisi o autorovim željama. Također se nalazi barcode i logo izdavača. Jednako nam je važan i hrbat knjige, jer on je prvo što vidimo ako knjigu tražimo, primjerice, na polici u knjižnici, a može sadržavati autora ili urednika, naslov knjige, izdavača i logo izdavačke kuće.
Knjige mogu biti meko ili tvrdo ukoričene, pri čemu se meke korice izrađuju od kartona, plastike ili tanje ljepenke, dok je osnova tvrdih korica napravljena od tvrđe ljepenke ili kartona. Prema vrsti korica razlikuju se meki uvez (knjižni se blok s mekim koricama spaja klamanjem) i tvrdi (knjižni se blok s tvrdim koricama spaja šivanjem), no osim njih postoje još i: broširani (koji mnogi poistovjećuju s mekim uvezom, ali za razliku od njega, može biti i šivani i klamani) te lijepljeni uvez.
Knjiga ima još sastavnih dijelova koji se nalaze unutar korica, još žilica i tetiva koje nas dijele od njezine srži i biti: njezinog sadržaja. Svi najvažniji podatci o knjizi nalaze se na naslovnoj stranici: ime autora, urednika ili priređivača, naslov knjige, naziv izdavača ili nakladnika, naziv biblioteke te mjesto i godina izdanja. Naslovna stranica može sadržavati i popis svih ostalih važnijih imena ljudi koji su sudjelovali u nastanku knjige, poput urednika, ilustratora, prevoditelja i slično, no ta imena mogu biti popisana i na paralelnoj lijevoj stranici (budući da se naslovna stranica uvijek nalazi s desne strane), na kojoj se nalaze i podatci o autorskim pravima, grafičkom oblikovanju knjige, lekturi, korekturi i tisku, (drugim riječima impressum) zatim kataloške oznake, adresa nakladnika i slično. Sam impressum može biti i na samom kraju knjige.
Od uvodnih tekstova razlikujemo: predgovor ili proslov i uvod. Predgovor ili proslov ne piše autor knjige, nego na primjer urednik ili priređivač, ili pak neki stručnjak, gostujući autor i slično. U predgovoru se daju objašnjenja glavnoga teksta i njegova je, općenito, uloga olakšavanje čitanja i razumijevanja knjige. Drugačiji su predgovori novim izdanjima, u kojima se obično navode razlike s prethodnim izdanjima te daju pojašnjenja.
Uvod piše sâm autor i tu se obično iznose neki zanimljivi podatci o knjizi, poput objašnjenja o tome kako je priča nastala, odakle autoru ideja i slično. Nakon uvoda mogu slijediti zahvale autora onima koji su pridonijeli nastanku knjige, te posveta.
Na početku ili na kraju knjige može se nalaziti i kazalo, koje sadrži popis poglavlja, podnaslova, bilježaka i svih ostalih tekstova u knjizi, te brojeve stranica na kojima se oni nalaze. Stručne knjige mogu imati i posebne popise ilustracija, tablica i slično. Glavni tekst može biti podijeljen na sveske, dijelove, poglavlja i odjeljke. Poglavlja mogu biti označena brojevima (uobičajenim redoslijedom, ili pak na neki autoru specifičan način), podnaslovima ili uopće ne moraju biti nikako posebno označena. Dijelovi se sastoje od poglavlja, a poglavlja od odjeljaka.
U završnom dijelu knjige može doći još sva sila tekstova i podataka. Posljednje poglavlje knjige katkad se naziva i epilog. U epilogu se nalazi zaključak glavnoga teksta, završna scena u kojoj se zaokružuje radnja čitavog djela, spajaju nepovezane niti priče ili otkriva daljnja sudbina glavnih junaka, a ako je predviđeno da će knjiga imati i nastavak, epilog može nagovijestiti nastavljanje radnje. Katkad između glavne priče i epiloga postoji vremenski odmak, a katkad se epilog uopće ne nastavlja u istom tonu u kojem je pisan ostatak teksta, nego ga, recimo, dovršava glas samog autora koji se obraća direktno čitatelju, pojašnjavajući mu kraj priče.
Pogovor knjige sličan je uvodu, a može ga i ne mora pisati autor knjige, pa samim time može sadržavati i neke dijelove koji se obično nalaze u predgovoru. Završni dio još može imati: bilješku o piscu ili njegovu razrađeniju biografiju i bibliografiju, bilješke o prevoditelju, ilustratoru ili uredniku, glosar (rječnik manje poznatih riječi i pojmova), tumač imena i tuđica, popis literature kojom se služio autor te razne druge priloge.
I na kraju, poruka za svakog od vas – ČITAJTE tiskane knjige i čuvajte ih, jer svaka od njih ima svoju vrijednost.
