Može li se nekome ukrasti pseudonim?

Nedavno smo, kao izdavači, najavili knjigu nekih autora čija imena nećemo iznositi – imaju potpuno pravo ostati anonimni do kraja i dostojanstveno sačuvati svoj identitet.
No, primijetili smo nezadovoljstvo nekih drugih autora oko korištenja pseudonima, pa stoga pišemo ovaj članak: može li se nekome ukrasti pseudonim?

Znači li to da se samo jedna osoba na svijetu smije zvati Đurđica, Jagoda, Ivana ili kako god? Ili da se ne smije dogoditi da se nekoliko osoba zovu istim imenom? Krademo li onda i tuđa imena? Jer, realno – ako se netko zove Ivana, smijem li se i ja tako zvati?

Imena su, na neki način, poput pseudonima. To nisu projekti niti zaštićena autorska djela. Ime se ne može zaštititi. Postoji mnogo osoba koje imaju ista ili slična imena – kao i pseudonime.
Je li Zsa Zsa, naša poznata pjevačica, „ukrala“ ime glumice Zsa Zsa Gabor? Osobno poznajem spisateljicu koja ima isto ime i prezime kao jedan profesor na fakultetu. Tko je kome tu ukrao – i ime i prezime?

Pseudonim je svojevrsna maska iz teatra života. Nije laž, nego interpretacija sebe. Njime ne skrivamo nužno istinu, nego je oblikujemo, da bi ona bila pročitana na način koji mi želimo. Kao što slikar bira okvir koji mijenja dojam slike, tako i pisac bira ime koje će promijeniti dojam čitatelja, prije nego uopće otvori knjigu.

Ono što ljudi često zaboravljaju jest da se pseudonim ne rađa u vakuumu. On postaje „naš“ tek kad ga napunimo značenjem, djelima, stilom i glasom. Zato ga se, u pravom smislu, ne može ukrasti. Netko vam može uzeti isto ime, ali nikada neće moći ukrasti vašu boju tinte.
Eminem i Elton John mogli su se zvati isto, pa opet ne bi bili isti. Iza svakog imena stoji neponovljiv potpis duše.

Također, u današnje doba pseudonim često nije samo zaštita identiteta, nego i zaštita mentalnog mira. Internet je nemilosrdan, a anonimnost može biti štit protiv brzih osuda i otrovnih komentara. Omogućuje autoru da piše hrabrije, slobodnije, bez straha od lokalnih predrasuda.

Pseudonimi su kao pravo, ne privilegij. Pravo na slobodu izražavanja i pravo na vlastitu legendu. A tko god misli da je pseudonim „krađa“ imena, zapravo ne razumije da ime postaje jedinstveno tek kad ga čovjek ispuni svojim djelima.

Zato ću objasniti što je pseudonim i zašto ga neki koriste.

Što je pseudonim i zašto se koristi

Pseudonim je lažno ili drugo ime pomoću kojega se neka osoba predstavlja, bilo radi skrivanja pravog identiteta, bilo radi stvaranja određenog umjetničkog dojma, razbijanja predrasuda oko podrijetla ili spola, ili iz tko zna kojih drugih razloga.
Upotreba pseudonima poznata je još u antici, a osobito se raširila od 16. stoljeća među književnicima. Pseudonim se može nazvati i umjetničko ime, alias (od lat. aliās – na drugi način) ili akronim a.k.a. (od eng. also known as – poznat kao). Kod pisaca se koristi i francuski izraz nom de plume (ime iza pera).

Tijekom humanizma bilo je uobičajeno latinizirati ili grecizirati imena (npr. Neander – Neumann; Agricola – Bauer).
Pseudonime su koristili razni umjetnici, pisci, pa i političari. Ne zaboravimo da ga je koristio i Tito. Nabrojimo još neke: Eminem, Elton John, Lenjin, Tina Turner, Madonna, Marilyn Monroe, Cher, Voltaire, Molière, Sting, Ksaver Šandor Gjalski, i danas možda najveća enigma – Swen Even Adam.

Zašto se autori odlučuju na pseudonim

Razlozi su različiti: politička sigurnost, izbjegavanje kritika, skrivanje identiteta, skromnost, prikrivanje spola (posebno ženskog, jer se nekad smatralo da pisanje nije primjereno ženama – ne zaboravimo Zagorku) ili razlozi osobne prirode.
Ljudi žele biti prepoznati, cijenjeni i pripadati krugu umjetnika – a pritom odlučuju žele li graditi karijeru pod vlastitim imenom ili pseudonimom. To uključuje i brendiranje – koliko duboko i široko idete u to, ovisi o vašim ambicijama.

Jedan od najvećih strahova autora jest da će netko ukrasti ili zloupotrijebiti njihov identitet. Pseudonim tu daje određenu sigurnost.

Osobno iskustvo

Ja osobno zasad ne koristim pseudonim, ali planiram – i to iz jednostavnog razloga: mnogi čitatelji „okisnu“ kada na koricama vide ime domaćeg autora. Pogledajte primjer Kate Mitchell – jeste li znali da je domaća autorica? Ja nisam, dok je nisam upoznala.

To je upravo ono što želim – da netko tko me ne poznaje, uzme moju knjigu bez predrasuda prema domaćim autorima, pročita je i tek onda donese sud.
Vjerujem da većina naših autora iz tog razloga koristi pseudonime. Budimo realni – u knjižari ćemo prije posegnuti za stranim nego domaćim imenom. A vjerujem da bi vani bilo obrnuto. Zašto smo toliko averzivni prema svojima – tema je za neki drugi članak.

Zaključak: može li se pseudonim ukrasti?

Što ako je netko sasvim slučajno odabrao sličan pseudonim? To je, zapravo, i bio povod ovog članka. Moj odgovor: pseudonim se ne može „ukrasti“ niti „otuđiti“.

Pogledajmo primjere: Pablo Neruda (pravim imenom Ricardo Eliécer Neftalí Reyes Basoalto) i Jan Neruda (pravim imenom Jan Nepomuk Neruda) – dvije posve različite osobe, jedan čileanski političar, drugi češki pisac.
Ili A. G. Gardiner, engleski novinar, i A. G. Riddle, američki pisac – slični inicijali, potpuno različite osobe.
A naši A. G. Matoš i A. B. Šimić? Nitko ih ne miješa, a svi prepoznajemo i njihova djela.

Zar vam to ne govori dovoljno?