POVIJEST PISAĆE MAŠINE
Tiskana slova danas su dio naše svakodnevice. Bilo da čitamo knjigu, kupimo neki časopis ili novine ili čak printamo neki tekst kod kuće, sav tekst koji možemo pročitati tiskan je na neku vrstu papira. Nekoć je tiskano pismo bilo rijetkost, a ako se htjelo kopirati neku knjigu ili bilo kakav dokument, bilo je potrebno mukotrpno ručno prepisivanje. Posao pisara tako je bio poprilično uobičajen na velikaškim dvorovima ili kod redovnika. Izum tiskarskog stroja u potpunosti je promijenio svijet jer je dodao ogromnu brzinu u prijenosu znanja i informacija. Knjige koje su nekoć bile rijetkost i nisu bile dostupne svakome mogle su se tiskati u bilo kojim količinama.
Prvi oblik tiska na papir pojavio se oko 6. stoljeća u Kini. Tadašnji ljudi koristili su ručno rezbarene drvene ploče preko kojih se utiskivao papir te su tako mogli dobiti višestruke kopije istog teksta. Ova metoda i njene varijacije polako su se širile po svijetu, no u Europi je do sredine 15. stoljeća glavna metoda umnožavanja knjiga ili tekstova bilo ručno prepisivanje. Onaj tko je izumio tiskarski stroj i donio promjenu u Europi i svijetu je Johannes Gutenberg, njemački zlatar i tiskar. Gutenberg je prvi dizajnirao stroj s pomičnim dijelovima preko kojeg se moglo tiskati veliku količinu teksta u znatno manje vremena nego što je to bilo potrebno ručnim prepisivanjem. Sama slova izradio je od slitine antimona, olova i kositra, a slitina je ostala gotovo nepromijenjena i u modernijim tiskarskim strojevima. Od 15. stoljeća nadalje se u Europi sve više proširilo korištenje tiskarskog stroja, a njegov nastanak došao je u jeku renesanse koja bila izvorna točka brojnih revolucionarnih ideja koje su promijenile svijet kakav je do tada postojao. Gutenbergova inovacija omogućila je proizvodni proces koji je po prvi put u povijesti omogućio masovnu proizvodnju knjiga po znatno manjem trošku i u daleko manje vremena nego je to bilo moguće prepisivanjem rukom.
Moderne verzije tiskarskih strojeva uvelike su se oslanjale na Gutenbergove inovacije, a do većih promjena došlo je tek u zadnjih dvjestotinjak godina kada je cjelokupna tehnologija otišla na nove razine uz korištenje električne energije.
Pisaći stroj je mehanički ili elektromehanički stroj koji sadrži mnogo tipki, koje kada se pritisnu stvaraju otisak na papiru ili nekom drugom mediju, a putem utiskivanja tinte ili nekog drugog sredstva. Prvi pisaći strojevi su se pojavili sredinom 19. stoljeća i sve do 80-tih godina 20. stoljeća bili su nezamjenjivi stroj za poslovnu uporabu. Prodorom višenamjenskih osobnih računala i pisača, pisaći strojevi potpuno su istisnuti tijekom 1980-ih kao osnovno sredstvo za strojno pisanje u razvijenom svijetu.
U rujnu 1867. pjesnik, novinar i honorarni izumitelj Christopher Latham Sholes iz Milwaukeeja prijavio se za novi izum – pisaću mašinu. Nakon odgovarajućih birokratskih postupaka, koji su se, kao i obično, razvlačili nekoliko mjeseci, Sholes je početkom 1868. dobio patent. Uz Christophera Scholesa, koautori izuma bili su Carlos Glidden i izvjesni S. W. Soule, koji je također radio na stvaranju prve pisaće mašine.
Proizvodnja prvih pisaćih strojeva započela je na samom kraju 1873. godine, a 1874. godine na američko su tržište ušli pod imenom Sholes & Glidden Type Writer.
Tipke su bile poredane u dva reda, a slova na njima bila su abecednim redom.
Pojava kompjutera naznačila je konačan kraj upotrebe pisaće mašine. Zapravo, sama pisaća mašina je kumovala svom odlasku, usavršavajući se do te mjere da je krajem 20. stoljeća Amerikanac Steve Wozniak obavijestio javnost o izumu svog prvog PC nazvanog “Apple 1”.
U međuvremenu je Scholesov primjer nadahnuo druge izumitelje. 1895. Franz Wagner dobio je patent za pisaću mašinu s vodoravno ležećim slovnim krakovima koji udaraju u osovinu papira s prednje strane. Glavna prednost ovog dizajna bila je u tome što je novo ispisani tekst bio vidljiv tijekom rada. Prodao je prava na njegovu proizvodnju proizvođaču Johnu Underwoodu. Pokazalo se da je ovaj stroj toliko prikladan da je ubrzo postao vrlo popularan i Underwood je na njemu stekao ogromno bogatstvo.
Do 1907. godine Remington & Sons dosljedno su proizvodili devet modela tiskarskih strojeva, čiji se dizajn postupno poboljšavao. Proizvodnja pisaćih strojeva rasla je poput lavine. Tijekom prvih deset godina Remington je proizveo više od sto tisuća primjeraka.
Pored velikih tvrtki (poput Remingtona i Underwooda), stotine malih tvornica i deseci poduzeća velike tvrtke specijalizirana za precizno inženjerstvo. Pojavili su se deseci novih dizajna i stotine modela. Od tih događaja, sredinom stoljeća, ostalo je važno samo dvadesetak.
U razdoblju 1890. – 1920. intenzivno se traži dizajnerska rješenja kako bi se tijekom tiska dobio jasan, vidljiv tekst i proširile mogućnosti tiskarskog stroja. Među strojevima ovog vremena mogu se razlikovati dvije glavne skupine: s jednim nosačem slova i s mehanizmom za ručni ispis. U strojevima prve skupine slova se nanose na pojedinačni nosač slova različitih oblika; za odabir ispisanog znaka korišten je ili pokazivački uređaj ili tipkovnica. Promjenom medija bilo je moguće tiskati na nekoliko jezika. Ovi su strojevi stvarali tekst vidljiv kad se ispisuje, ali njihova spora brzina ispisa i mala penetracija ograničili su njihovu upotrebu.
Brzim uzastopnim pritiskom na slova koja se nalaze u blizini, čekići sa slovima su zapeli, prisiljavajući ih da zaustave posao i rukama grabe džem. Tada je Scholes analizirao kompatibilnost slova na engleskom jeziku i predložio opciju u kojoj su najčešća slova razmaknuta što je dalje moguće, što je omogućilo izbjegavanje lijepljenja prilikom tipkanja, odnosno došao je do QWERTY tipkovnice – tipkovnice koja , s jedne strane, natjerao je daktilografe da rade sporije, a s druge strane eliminirao zastoje.
Tračevi novinarskog svijeta čak kažu da su je devedesetih, kada su računala odnijela pobjedu, tvrdolinijaši spremali u ormar nadajući se njezinom povratku.
Prva pisaća mašina proizvedena je davne 1830. godine u SAD-u rukom izumitelja Williama Burta. No, ovi strojevi nisu doživjeli komercijalnu upotrebu sve do sedamdesetih godina 19. stoljeća kada su izumitelji Christopher Sholes (koji je, usput rečeno, izumio i QWERTY tipkovnicu) i Carlos Glidden postigli dogovor s tvrtkom Remington te otpočeli masovnu proizvodnju ovih jednostavnih uređaja za pisanje.
Pisaća mašina odigrala je još jednu značajnu ulogu u povijesti – upravo ona je omogućila prvi masovni izlazak žena na tržište rada. Tečajevi rada na pisaćoj mašini postali su izrazito popularni krajem 19. stoljeća i do 1901. godine u Velikoj Britaniji bilo je zaposleno oko 166 tisuća zapisničarki, osjetno više od tek dvije tisuće samo 50 godina ranije.
Svojevremeno je i sam pisaći stroj bio revolucija zbog jednoobraznog i čitljivog rukopisa te novog stupnja brzine pisanja.
Sve do pojave PC-a pisaća mašina je, od svog izuma, dakle duže od stoljeća, svoju dominaciju u pismenosti i ukupnom korporacijskom poslovanju predstavljala revolucionarnu pojavu koja je promijenila svijet, ubrzala progres, te obogatila nacionalnu pismenost pa i informatičku tehnologiju, baš kao što je to u 18. stoljeću učinio parni stroj James Watt (1736 – 1819) u industriji i krajem 20. stoljeća kompjuter. Osnovu za taj napredak, bez sumnje, utemeljio je sredinom 15. stoljeća Johannes Gutenberg (1397 – 1468) otkrićem štamparskog sloga i omogućavanjem tiskanja neograničenog broja primjeraka knjiga.
Iako se kroz vrijeme inovacijama stalno usavršavala, tipke (tastatura) na njoj i način rada tipkovnice gotovo da su ostali isti do danas. Sve proizvedene, od prve do posljednje serije, na tipkovnici su imale, uglavnom, klasični raspored slova, brojki i interpunkcijskih znakova, nazvan po rasporedu šest slova u prvom gornjem redu – QWERTY . Takav raspored ostao je i na današnjoj kompjuterskoj tastaturi, posuđenoj upravo s pisaće mašine.
Da će od starta pisaća mašina biti desna ruka (ponajviše) piscima, najavio je to jedan od prvih njenih kupaca, američki književnik Mark Twain (1835-1910), plativši za to zadovoljstvo 1874. godine u Bostonu 125 dolara i napisavši na njoj svoj čuveni roman “Avanture Toma Sawyera”. Kasnije će na raznim markama pisaćih mašina stvarati poznati autori. Među prvim korisnicima revolucionarnog izuma bili su brojni pisci i filozofi, a najpoznatiji među njima je bio Friedrich Nietzsche (1844-1900), koji ju je veoma često koristio za stvaranje svojih djela.
Legende i povijesni izvori govore nam da je prvu pisaću mašinu već prije tristo godina 1714. godine razvio Henry Mill, a čak je i patent za izum dobio od same engleske kraljice. Ali samo slika ove pisaće mašine nije sačuvana. Pravi, radni stroj prvi je svijetu predstavio Talijan Terry Pellegrino 1808. godine. Njegov je spisateljski aparat napravljen za njegovu slijepu prijateljicu, groficu Carolinu Fantoni de Fvisono, koja je mogla komunicirati sa svijetom na takav način kao što se dopisivala sa svojim prijateljima i obitelji na pisaćoj mašini.
No, vremenom pa i kroz povijest, mašina je postala sastavni dio njihovog života, te se zna i marka na kojoj su tipkali svoja djela: James Joyce na “Voss-u”, Eugen Ionesco na “Hermes 3000”, Franz Kafka na “Oliveru 5”, Ernest Hemingway na “Corona 3”, William Faulkner na “Royal KHM”, Bob Dylan na “Royal Safari de luxe” (Olivetti), Agatha Christie na “Remington Porta No. 2”, George Bernard Shaw na “Remington No Seles Portable”, George Simeon na “Royal 10”, Tennessee Williams na “Corona Sterling” iz 1940 i na “Royal KMM”, a režiser Alfred Hitchcock je neko vrijeme pisao svoje scenarije na mašini “Royal Arrow” i “Gabriele” iz 1950. godine, itd.
Mada je od izuma prve pisaće mašine prošlo oko 120 godina, manji broj starije generacije pisaca i naučnika ostao joj je vjeran, ne prihvaćajući kompjuter, valjda iz nekog straha pred njim i njegovom složenom tehnologijom. Nedavno u televizijskoj emisiji HRT-a „Pola ure kulture“ poznati hrvatski akademik priča kako i dalje stvara na ovom mehaničkom stroju, te tvrdi da je pisanje na njemu pravi obred: od razmišljanja nad njim o začetku ideje o temi, razrade teza, pa do tipkanja po njoj s dva prsta. Također, poznata spisateljica Danielle Steel još uvijek koristi svoju istu pisaću mašinu već desetljećima, svi njeni romani napisani u upravo – na pisaćoj mašini!
S odlaskom pisaćeg stroja u povijest neki njeni zaljubljenici ne mogu se ni danas pomiriti, a među njima je i Amerikanac Richard Polt, profesor filozofije koji je jedan od najpoznatijih kolekcionara pisaćih mašina u svijetu; sakupio ih je oko 200 izuzetnih primjeraka, od kojih neki datiraju čak iz 1889. godine.
Razne vrste strojeva određeno razdoblje postupno postajala praktičnija za svakodnevnu upotrebu. Bilo je pisaćih strojeva s drugačijim rasporedom tipkovnice, ali klasična Underwood pisaća mašina, koja se pojavila 1895. godine, uspjela je dominirati početkom 20. stoljeća, a većina proizvođača svoje je pisaće strojeve počela izrađivati u istom stilu.
Pisaće mašine nisu samo izvršile revoluciju u uredskom poslu, već su i promijenile sastav uredskih radnika. Pružanjem ženama socijalno prihvatljivog zaposlenja i šire kućanstvo, pisaća mašina postala je snažan alat njihove emancipacije, otvarajući vrata tamo gdje su nekad radili samo muškarci. Christopher Scholes uočio je malo prije smrti 1890. godine. „Očito je postala blagoslov za cijelo čovječanstvo, posebno za njegovu žensku polovicu. Pokazalo se da je moj izum mnogo mudriji nego što sam mislio. “
Međutim, žene su ubrzo počele shvaćati da su se oslobodile kuhinjske peći samo da bi postale robinje pisaće mašine. Ovaj uređaj nije opraštao pogreške: bilo je potrebno slučajno pritisnuti pogrešnu tipku i cijela je stranica morala biti ponovno pretipkana. Pojava električnih pisaćih strojeva dvadesetih godina prošlog stoljeća nije riješila problem. Djelovalo je brže i bilo je ugodnije za prste, ali kao i prije, jedan nenamjerni udarac pogrešnom tipkom neizbježno je prouzročio pogreške.
Od posljednje trećine 20. stoljeća računalne tehnologije počele su zamjenjivati pisaće strojeve. Danas su računala (s odgovarajućom perifernom opremom) u potpunosti preuzela funkcije pisaćih strojeva, koje su stoga beznadno zastarjele. Unatoč činjenici da su postali električni, a neki su čak naučili kako ispravljati pogreške u kucanju pomoću posebne trake.
Kad su se nakon drugog svjetskog rata pojavila prva računala, modificirane pisaće strojeve prirodno su počele koristiti za ispis izlaznih podataka središnjeg procesora. Otprilike deset godina kasnije, oni su također korišteni za pripremu podataka. Međutim, ostao je problem pogrešaka i s njima dosadnog prekucavanja, što je izgledalo još neugodnije u pozadini velike brzine središnjeg procesora računala.
Pisaći stroj ili pisaći stroj – nekada je ta stvar bila vlasništvo onih koje se obično naziva ljudima intelektualnih zanimanja: znanstvenika, književnika, novinara. Sada su drugačija vremena i pisaći strojevi gotovo prošlost, zamijenili su ih osobna računala, koji su od pisaće stroja zadržali samo tipkovnicu. Ali možda bez pisaće mašine ne bi bilo računala? Inače, pisaća mašina ima i svoj praznik – Dan pisaće mašine, a obilježava se 1. ožujka.
Ali zajedno s pisaćom mašinom umro je i daktilografski biro. Da, i zanimanje daktilografkinje naredilo je da živi dugo.
A 26. travnja 2011. posljednji proizvođač ovog izvanrednog uređaja za tisak na Zemlji – indijska tvrtka Godrej i Boyce – zatvara jedinu preostalu tvornicu u Mumbaiju.
U međuvremenu, pisaća je mašina više od stotinu godina služila kao glavni proizvodni alat ljudima čije su aktivnosti nekako povezane s tekstovima: administratorima, službenicima, oglašivačima, prevoditeljima i naravno, piscima.
Za pisce pisaće strojeve uopće nisu bili samo alati, već prijatelji. Prema istim parametrima prema kojima smo sebi tada odabirali pisaće strojeve, sada odabiremo tipkovnice. A pisaća mašina, otišla je – u povijest.
