Ovdje ću se zadržati malo duže, jer želim napisati i opisati sve što sam planirala.
Ali, idemo od početka.
Već dugo se bavim ovim poslom, i ne želim nabrajati svoje titule i diplome, jer su zaista nepotrebne, barem u ovom članku. No, živim u Hrvatskoj, učim hrvatski cijeli život, zašto bi to bilo toliko “nelegalno”, ili nepriznato? Posjedujem diplomu, i to mi je dovoljno da se mogu s time “pohvaliti”. Da, priznajem, rado bih da je tečaj potrajao još duže jer uvijek ima nešto novo za naučiti, a ja sam tip koji voli učiti. I još uvijek učim, ono što ne znam, provjerim u svojim knjigama (ne bilo kakvim, već o pravopisu). Ali tko kaže da se neću još nadoškolovati?
Odgovor na pitanje Tko može biti lektor? sam upravo napisala. Nitko tko nema osnove znanja hrvatskog jezika, nije profesor, nema završenu školu, ne smatra se dovoljno školovanim za taj posao, ne može biti lektor. No, u svakom slučaju poželjno je da svako zanimanje ima temelje hrvatskog jezika i pravopisa.
Lektura hrvatskoga teksta podrazumijeva ispravljanje jezičnih pogrešaka odnosno pravopisnu, gramatičku i stilsku optimizaciju u svrhu poboljšanja čitljivosti i jasnoće teksta na hrvatskome jeziku. Pri tom se lektor treba voditi prije svega vlastitim poznavanjem jezičnih pravila i iskustvom, te važećim hrvatskim pravopisom, rječnikom i jezičnim priručnicima.
Lekturu ne može raditi svatko tko malo bolje zna hrvatski jezik ili “ima oko” za pogreške. Lekturu ne može raditi niti svatko tko je završio studij kroatistike. Za kvalitetnu lekturu potrebno je dodatno obrazovanje – tečajevi, studij ili u najmanju ruku, redovito proučavanje i iščitavanje jezičnih savjetnika, stručnih članaka iz jezikoslovlja i drugih struka.
Griješi li lektor?
Da. Naravno i ja osobno pogriješim, ne namjerno. Nekad mi promakne, a nekad autor traži baš tu riječ da ostane takva kakvu je on opisao, npr stomku, točnije je stomaku. Tko je tada kriv? Naravno, lektor u većini slučajeva, no mi se ogradimo od toga već u impresumu. Pogotovo ako ne znate razliku između delfina ili dupina (delfin je tehnika plivanja, a dupin sisavac). No, i nekom drugom promakne. Nemam program za ispravljanje gramatičkih i pravopisnih grešaka, jer ne postoji. Dogodi se i lektorima da im primakne koje slovo, ali tome smo svjedoci najčešće po novinskim člancima, javnim televizijama i slično. Dogodi se i blagajnici da vam pogrešno uzvrati novac. No, sve je to ljudski, sve dok druga strana ima razumijevanja, i prašta. U jednom članku koji je pisao profesor hrvatskog jezika, pisalo je vrijedjeti, umjesto vrijediti. Pa eto, nismo baš svi „pametni“, zar ne?
Također, ono što je ispravljala jedna “pjesnikinja”, (a oni bi svi trebali biti pismeni, ili ne bi?) u jednoj pjesmi pisalo je ovčiće umjesto ovčice (osim ako nije pojela slovo n) i u istoj pjesmi još jedna greška dogorijeti umjesto dogorjeti. A te su greške nađene u samo jednoj pjesmi, pa što je tek s ostatkom zbirkom? Nenamjerno, slučajno, ne znam. Nije moj potpis, hvala Bogu. Na tako nešto ne bih se ni potpisala.
Što radi lektor?
Osim što pročita vaš tekst po nekoliko puta i ispravi na standardni hrvatski jezik, uređuje ga još jednom prije nego pošalje natrag autoru na pregled. Zašto ga šalje natrag na pregled autoru? Dogodilo se nekoliko puta (nije nepovjerenje u pitanju) već kako sam napisala malo prije, autor želi baš tu riječ i ni jednu drugu, ili želi ostaviti sa umjesto s, (naravno pazeći s kojom riječi, npr s svijećom nikada ne može biti), a neki pak koriste mnogo dadaizma (hrvatski jezik to ne podnosi, ispravim koliko god se dâ ispraviti, da li mogu, da hoću, da želim, da vratim, da patim, itd). Kako smo mi izdavačka kuća koja se posvetila najviše poeziji, trudim se ne mijenjati pjesmu, redoslijed, ni izbacivati riječi koje možda jesu višak, ali pjesniku nisu. Držim se one „pjesničke slobode“. Ispravljam samo osnovno: pravopis, interpunkcijske znakove, gramatiku, ali nikako ne diram riječi. Osim u rijetkim situacijama ako to smatram neophodnim, no to je uistinu rijetko. (I ne bez odobrenja autora!) Osim ako nije hrvatska riječ, npr suva promijenit ću je u suha, izuzev ako nije pisana na kajkavskom narječju. Ili npr sopstveno, ispravno je vlastito. A tu riječ na žalost, mnogi koriste. Također, bitno je naglasiti, narječja se ne ispravljaju!
No, sada dolazi onaj bitan dio. Mnogo sam puta naletjela na neke autore koji mi uporno govore „lektura nije potrebna, sve sam ispravio/la sam/a“. Ja ipak bacim oko i nađem stotinjak grešaka: ije i je, č i ć, neispravno upisane riječi i još mnogo čega. Ispravim ih naravno. Jer ne pada mi na pamet potpisati se na neko takvo djelo ili dati u tisak nešto što nije po hrvatskom standardnom jeziku, a promoviramo kulturu hrvatskog jezika i književnost! Ne ide baš zajedno, zar ne? A još iza toga stoji moj potpis! Ma neće ići.
No, tko je lektor? Što radi lektor?
Lektor nije čitatelj, onaj koji će čitati radnju romana, (pišem sada o prozi i novelama koje imamo u malom broju, ali ih imamo), već čita s razumijevanjem, pazeći na stilske greške, višak riječi, gramatiku, pravopis,…
Lektor čita s razumijevanjem i s intencijom kako bi otkrio pogreške i ispravio ih. Zato “čitanja” u lekturi nisu puka iščitavanja napisanog. Za kvalitetnu lekturu potrebno je vremena. Rokovi “od danas do sutra” ne postoje u lekturi. Treba mu dovoljno vremena da može kvalitetno raditi na vašem tekstu, barem tri puta pročitati vaš tekst, savjetovati vam izmjene, poslati prijedloge koje ćete pregledati i u najboljem slučaju odobriti, a sve sa svrhom da se vaši tekstovi poboljšaju, kako gramatički i pravopisno, tako i stilski. Bit ćete mu na tome zahvalni! I izbjeći ćete ovčiće i sačuvati novčiće. Jer kvalitetan lektor pazit će na takve „greškice“. I kvalitetan lektor neće mnogo izmjenjivati vaš način pisanja, stil izražavanja ili slično. Svakako će se o svakoj promjeni s vama posavjetovati.
Sada vam je jasno zašto se šalje autoru tekst natrag na pregled?
Lektura nije samo ispravak ije i je, č i ć, tipfelera, duplih razmaka ili nepravilno upisanih stranih riječi (čitaj tuđica). Lektura je dotjerivanje i čišćenje teksta od pogrešaka, suvišnih riječi, pojašnjavanje onoga “što je pisac htio reći”.
Stoga nikako ne podcjenjujte lekturu jer toliko je vremena utrošeno u nju!