Mjesec: srpanj 2021.

Koji šamar za nas! Kako smo se brzo probudili i zaboravili na srce koje smo ostavili tu negdje, putem. Nikakav popust više nikome! I ma koliko god se mi trudili sve riješiti ljudski, profesionalno, bez trzavica, bez povišenih tonova, i ako smo krivi, nenamjerno pogriješili (jer onaj tko radi, i griješi) priznat ćemo krivicu i ispraviti to samo da bi taj autor i dalje bio dio “našeg svijeta” u koji prihvaćamo svakog čistog i otvorenog srca i zdravog uma. Naučili smo i kada smo jednom neafirmiranom amaterskom autoru radili uslugu lekture i grafičke pripreme, sve do samog tiska. Korektno je uplatio, a mi smo korektno odradili, sve što je platio. No, njemu je bilo lakše okriviti nas, blatiti nas, lagati, javno prozivati, rušiti nam ugled. Zbog čega? Samo zato što mu taj netko nije knjigu otiskao na vrijeme. Pa što mi imamo s tim? Koliko mi računi govore, sve što je zatraženo, je uplaćeno i odrađeno. Za drugo nismo odgovorni. (Ili ipak jesmo?) I nije bio jedini! Ni prvi, ni posljednji. Pokrenula se tako “grupa” s namjerom i ciljem uništavanja i našeg imena i ugleda. A i srca koje još uvijek tamo negdje na putu krvari za sve te autore.

No, nakon jedne dobronamjerne messenger grupe otvorene na društvenim mrežama, primijetili smo autoricu koja je zahvaljujući upravo nama, našem imenu i ugledu, postala dio ovoga svijeta, kako se nudi za naše usluge, prozivajući nas “psihičkim bolesnicima”. Pa zar nije to kažnjivo djelo? Je. Dobili smo dijagnoze bez liječničkih nalaza, bez vještačenja, bez lijekova! Jao. Pa kad donosi dijagnoze, možda i liječi! Trajalo je to nekoliko tjedana, a koliko smo shvatili, traje još i danas. Samo neće dugo. Svemu dođe kraj, pa tako i njenom uvjeravanju i obmanjivanju mase.

Ono što sam željela napisati je, ustvari jako važno, kako je ljudima uvijek lako posegnuti za lošim a nikako za dobrim? I kako su oni autori koji su surađujući s nama uvijek bili na pijedestalu, dok su plaćali s popustom, na rate, tako lako zaboravili sva dobra koja smo učinili za njih i okrenuli se guruu koja ima putra na glavi više nego naši političari?
Kako je lako ljudima okrenuti leđa, ne poslušati tvoju stranu priče, ne dajući ti ni način ni šansu za objašnjenjem, za obranom, jer svaka medalja ima dvije strane, svaka kovanica ima dvije strane, svaki čovjek ima se pravo obraniti. Zar ne?

Nedavno je srušen rejting jednom čovjeku na moru koji je “privatizirao” plažu. Ok, pogriješio je. Ali tko zna pozadinu te priče? Tko zna što je prava istina? Koliko mu je samo štete naneseno. Bez obzira na to je li kriv ili nije. Rejting mu je uništen. Otkazali su mu posao. I nije jedini koji je to doživio. Koliko samo ima tih hejtera, licemjera, koji žive i dišu da bi uništili nekog? Koliko ih samo ima da bi na internetu kliknuli lošu ocjenu jer mu, ne znam, niste ogovorili u roku kad je on to htio. Koliko samo takvih ima! Na žalost, nitko ne vidi kada takvi drugima kopaju grob, blate ga, ruše, ponižavaju. Svi se najlakše povedu za takvima: ma samo neka se čovjek obeščasti! A još nitko nije stao, svojom glavom razmislio, svoju odluku donio, i učinio nešto lijepo kako se upravo nekome tko radi srcem, tko hrani peteročlanu obitelj tim poslom, ne uništi egzistencija! Jer svi živimo od nečeg, plaćamo račune, hranimo djecu, ili ne?
Kakav smo jadan narod postali!

I kako god, uvijek sam vjerovala u onu staru poslovicu “Svatko dobije što zaslužuje”, i “Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada”, i još uvijek vjerujem i nadam se. Nadam se da će naše ime (p)ostati čisto, s ciljem s kojim smo krenuli, jer tako je lako nekome podmetnuti nogu, pustiti ga da padne i ne pružiti ruku. Iako kažu da je svaka reklama, dobra reklama, ipak nisam sigurna koliko je “loša” reklama polog za budućnost. I sve dok se po nama rasipa drvlje, kamenje, cigle, slagat ćemo jednu po jednu i napraviti dobre temelje s kojima ćemo polako, znam, i sigurno, ostvariti sve one ciljeve i snove koje smo zacrtali. A znam da hoćemo, jer srce nam je još uvijek založeno kao sredstvo osiguranja, a sa srcem nikad ne možemo pogriješiti, zar ne?