Mjesec: kolovoz 2021.

Objavljeno od

TKO MOŽE BITI LEKTOR?

Ovdje ću se zadržati malo duže, jer želim napisati i opisati sve što sam planirala.
Ali, idemo od početka.
Već dugo se bavim ovim poslom, školovana sam, završila sam tečaj za lektora (raspitajte se na Odsjeku za kroatistiku na Filozofskom fakultetu) koji nije bio ni brzinski, ni mjesečni, a ni lagan. (Probajte pogriješiti jedno pitanje, morate sve ispočetka!) Da, priznajem, rado bih da je potrajao još duže jer uvijek ima nešto novo za naučiti, a ja sam tip koji voli učiti. I još uvijek učim, ono što ne znam, provjerim u svojim knjigama (ne bilo kakvim, već o pravopisu). Ali tko kaže da se neću još nadoškolovati?
Odgovor na pitanje Tko može biti lektor? sam upravo napisala. Nitko tko nema osnove znanja hrvatskog jezika, nije profesor, nema završenu školu i po zanimanju je, ne znam, knjigovođa, (ovo navodim iz razloga što me jedna s tim zanimanjem neprestano ispravljala u knjigama), ne može biti lektor. Kakve veze to zanimanje ima s lekturom? No, u svakom slučaju poželjno je da svako zanimanje ima temelje hrvatskog jezika i pravopisa. 
Lektura hrvatskoga teksta podrazumijeva ispravljanje jezičnih pogrešaka odnosno pravopisnu, gramatičku i stilsku optimizaciju u svrhu poboljšanja čitljivosti i jasnoće teksta na hrvatskome jeziku. Pri tom se lektor treba voditi prije svega vlastitim poznavanjem jezičnih pravila i iskustvom, te važećim hrvatskim pravopisom, rječnikom i jezičnim priručnicima.

Lekturu ne može raditi svatko tko malo bolje zna hrvatski jezik ili “ima oko” za pogreške. Lekturu ne može raditi niti svatko tko je završio studij kroatistike. Za kvalitetnu lekturu potrebno je dodatno obrazovanje – tečajevi, studij ili u najmanju ruku, redovito proučavanje i iščitavanje jezičnih savjetnika, stručnih članaka iz jezikoslovlja i drugih struka.

Griješi li lektor?
Da. Naravno i ja osobno pogriješim, ne namjerno. Nekad mi promakne, a nekad autor traži baš tu riječ da ostane takva kakvu je on opisao, npr stomku, točnije je stomaku. Tko je tada kriv? Naravno, lektor u većini slučajeva, no mi se ogradimo od toga već u impresumu. Pogotovo ako ne znate razliku između delfina ili dupina (delfin je tehnika plivanja, a dupin sisavac). No, i nekom drugom promakne. Nemam program za ispravljanje gramatičkih i pravopisnih grešaka, jer ne postoji, pa kako nekad “knjigovotkinji” promakne jedna brojka od prevelikog buljenja u ekran, tako se dogodi i lektorima da im primakne koje slovo. Ili točka. Nenamjerno. Dogodi se i blagajnici da vam pogrešno uzvrati novac. U jednom članku koji je pisao profesor hrvatskog jezika, pisalo je vrijedjeti, umjesto vrijediti. Pa eto, nismo baš svi „pametni“, zar ne?
Također, ono što je ispravljala upravo „knjigovotkinja“ u jednoj pjesmi pisalo je ovčiće umjesto ovčice (osim ako nije pojela slovo n) i u istoj pjesmi još jedna greška dogorijeti umjesto dogorjeti. A te su greške nađene u samo jednoj pjesmi, pa što je tek s cijelom zbirkom? Nenamjerno, slučajno, ne znam. Nije moj potpis, hvala Bogu. Na tako nešto ne bih se ni potpisala.

Što radi lektor?
Osim što pročitam vaš tekst po nekoliko puta i ispravim na standardni hrvatski jezik, uređujem ga još jednom prije nego pošaljem natrag autoru na pregled. Zašto ga šaljem natrag na pregled autoru? Dogodilo se nekoliko puta (nije nepovjerenje u pitanju) već kako sam napisala malo prije, autor želi baš tu riječ i ni jednu drugu, ili želi ostaviti sa umjesto s, (naravno pazeći s kojom riječi, npr s svijećom nikada ne može biti), a neki pak koriste mnogo dadaizma (hrvatski jezik to ne podnosi, ispravim koliko god se dâ ispraviti, da li mogu, da hoću, da želim, da vratim, da patim, itd). Kako smo mi izdavačka kuća koja se posvetila najviše poeziji, trudim se ne mijenjati pjesmu, redoslijed, ni izbacivati riječi koje možda jesu višak, ali pjesniku nisu. Držim se one „pjesničke slobode“. Ispravljam samo osnovno: pravopis, interpunkcijske znakove, gramatiku, ali nikako ne diram riječi. Osim u rijetkim situacijama ako to smatram neophodnim, no to je usitinu rijetko. (I ne bez odobrenja autora!) Osim ako nije hrvatska riječ, npr suva promijenit ću je u suha, izuzev ako nije pisana na kajkavskom narječju. Ili npr sopstveno, ispravno je vlastito. A tu riječ na žalost, mnogi koriste. Također, bitno je naglasiti, narječja se ne ispravljaju!
No, sada dolazi onaj bitan dio. Mnogo sam puta naletjela na neke autore koji mi uporno govore „lektura nije potrebna, sve sam ispravio/la sam/a“. Ja ipak bacim oko i nađem stotinjak grešaka: ije i je, č i ć, neispravno upisane riječi i još mnogo čega. Ispravim ih naravno. Jer ne pada mi na pamet potpisati se na neko takvo djelo ili dati u tisak nešto što nije po hrvatskom standardnom jeziku, a promoviramo kulturu hrvatskog jezika i književnost? Ne ide baš zajedno, zar ne? A još iza toga stoji moj potpis! Ma neće ići.

tko može biti lektor-diligo liber

No, tko je lektor? Što radi lektor?
Lektor nije čitatelj, onaj koji će čitati radnju romana, (pišem sada o prozi i novelama koje imamo u malom broju, ali ih imamo), već čita s razumijevanjem, pazeći na stilske greške, višak riječi, gramatiku, pravopis,…
Lektor čita s razumijevanjem i s intencijom kako bi otkrio pogreške i ispravio ih. Zato “čitanja” u lekturi nisu puka iščitavanja napisanog. Za kvalitetnu lekturu potrebno je vremena. Rokovi “od danas do sutra” ne postoje u lekturi. Treba mu dovoljno vremena da može kvalitetno raditi na vašem tekstu, barem tri puta pročitati vaš tekst, savjetovati vam izmjene, poslati prijedloge koje ćete pregledati i u najboljem slučaju odobriti, a sve sa svrhom da se vaši tekstovi poboljšaju, kako gramatički i pravopisno, tako i stilski. Bit ćete mu na tome zahvalni! I izbjeći ćete ovčiće i sačuvati novčiće.
Jer kvalitetan lektor pazit će na takve „greškice“. I kvalitetan lektor neće mnogo izmjenjivati vaš način pisanja, stil izražavanja ili slično. Svakako će se o svakoj promjeni s vama posavjetovati.

Sada vam je jasno zašto šaljem autoru tekst natrag na pregled?
Lektura nije samo ispravak ije i je, č i ć, tipfelera, duplih razmaka ili nepravilno upisanih stranih riječi (čitaj tuđica). Lektura je dotjerivanje i čišćenje teksta od pogrešaka, suvišnih riječi, pojašnjavanje onoga “što je pisac htio reći”.
Stoga nikako ne podcjenjujte lekturu jer toliko je vremena utrošeno u nju!

Facebook-f Twitter Linkedin-in
Objavljeno od

ANATOMIJA JEDNE KNJIGE

Knjiga je ukoričena tiskana omeđena publikacija od najmanje 49 stranica (UNESCO-va definicija), odnosno, knjiga je tiskana kolekcija papira. Ukoričena tiskana publikacija koja sadrži manje od 49 stranica naziva se brošura.
Knjiga je djelo sastavljeno od skupa listova papira ili drugog materijala, vezanih i zaštićenih korica, koji tvore volumen. Riječ, kao takva, dolazi od latinskog liber, libri.
Je li knjiga fizički predmet ili intelektualno djelo? Ako bi bila samo fizički predmet, to bi značilo da je njezin sadržaj zapravo nevažan, što nije istina. Isto tako, kažemo li da je samo intelektualno djelo, nismo u pravu jer negiramo važnost njezina izgleda i opreme. Čak i ako je u potpunosti lišimo njezina fizičkog stanja i prebacimo u digitalni svijet, i dalje joj nismo oduzeli sve njezine sastavne dijelove. Dakle, knjiga se podjednako sastoji od fizičkog (materijalnog, opipljivog), kao i od sadržajnog (duhovnog, misaonog). Knjiga je po tome vrlo slična čovjeku.

Tijekom života kroz ruke nam prođu tisuće knjiga, no ako se ne bavimo proizvodnjom knjiga (u fizičkom ili sadržajnom smislu), o “sastavnim dijelovima” knjige zapravo i ne razmišljamo.

Knjige, da bi se smatrale takvim, moraju imati najmanje 49 stranica , jer će se, u protivnom, ako ima manje od 48 i više od pet, smatrati knjižicom, dok ako ima manje od pet, smatrat će se pojedinačnim listovima.
Knjiga je djelo sastavljeno iz različitih dijelova koji zajedno sa sadržajem čine kulturno dobro preko kojeg se prenosi nebrojena količina sadržaja, između ostalog i književni, akademski, tehnički, znanstveni, biografski.

Korice mogu biti “gole” ili u omotu i imaju svoju svrhu i ulogu. Zatim je tu hrbat, “kralješnica” knjige, a između svega stoje listovi. No prije nego što listovi postanu listovima, oni su dio knjižnog arka. Knjižni je arak papir na koji se tiska sadržaj knjige i na jedan se arak, zbog njegovih dimenzija, obično može otisnuti više stranica knjige. Potom se arak savija ili reže i tako dobivamo listove. Dobiveni se knjižni arci spajaju s drugim arcima, te na kraju lijepljenjem ili šivanjem uobličuju u knjižni blok, koji spajamo s koricama. Spajanjem jednoga s drugim i trećim – dobivamo knjigu.

Ne sudi knjigu po koricama – stara je poslovica, ali složit ćete se da su korice vrlo važan dio knjige: štite knjigu, drže je na okupu, a u današnje vrijeme, kad nas u knjižarama okružuje na stotine knjiga, imaju zadatak i da nam privuku pogled. Na prednjim koricama se nalazi naslovnica knjige s navedenim naslovom, autorom ili urednikom i s ilustracijom. Na stražnjim koricama se nalazi tzv. blurb (u kojem će nam izdavač objasniti zašto je dotična knjiga nešto najbolje napisano u posljednjih XY godina), ulomak iz knjige, bilješka o autoru ili pak citat iz recenzije iz nekih novina. Ili jednostavno ništa, ovisi o autorovim željama. Također se nalazi barcode i logo izdavača.
Jednako nam je važan i hrbat knjige, jer on je prvo što vidimo ako knjigu tražimo, primjerice, na polici u knjižnici, a može sadržavati autora ili urednika, naslov knjige, izdavača i logo izdavačke kuće.

anatomija knjige
DILIGO LIBER - anatomija jedne knjige

Knjige mogu biti meko ili tvrdo ukoričene, pri čemu se meke korice izrađuju od kartona, plastike ili tanje ljepenke, dok je osnova tvrdih korica napravljena od tvrđe ljepenke ili kartona. Prema vrsti korica razlikuju se meki uvez (knjižni se blok s mekim koricama spaja klamanjem) i tvrdi (knjižni se blok s tvrdim koricama spaja šivanjem), no osim njih postoje još i: broširani (koji mnogi poistovjećuju s mekim uvezom, ali za razliku od njega, može biti i šivani i klamani) te lijepljeni uvez.

Knjiga ima još sastavnih dijelova koji se nalaze unutar korica, još žilica i tetiva koje nas dijele od njezine srži i biti: njezinog sadržaja. Svi najvažniji podatci o knjizi nalaze se na naslovnoj stranici: ime autora, urednika ili priređivača, naslov knjige, naziv izdavača ili nakladnika, naziv biblioteke te mjesto i godina izdanja. Naslovna stranica može sadržavati i popis svih ostalih važnijih imena ljudi koji su sudjelovali u nastanku knjige, poput urednika, ilustratora, prevoditelja i slično, no ta imena mogu biti popisana i na paralelnoj lijevoj stranici (budući da se naslovna stranica uvijek nalazi s desne strane), na kojoj se nalaze i podatci o autorskim pravima, grafičkom oblikovanju knjige, lekturi, korekturi i tisku, (drugim riječima impressum) zatim kataloške oznake, adresa nakladnika i slično. Sam impressum može biti i na samom kraju knjige.

Od uvodnih tekstova razlikujemo: predgovor ili proslov i uvod. Predgovor ili proslov ne piše autor knjige, nego na primjer urednik ili priređivač, ili pak neki stručnjak, gostujući autor i slično. U predgovoru se daju objašnjenja glavnoga teksta i njegova je, općenito, uloga olakšavanje čitanja i razumijevanja knjige. Drugačiji su predgovori novim izdanjima, u kojima se obično navode razlike s prethodnim izdanjima te daju pojašnjenja.
Uvod piše sâm autor i tu se obično iznose neki zanimljivi podatci o knjizi, poput objašnjenja o tome kako je priča nastala, odakle autoru ideja i slično. Nakon uvoda mogu slijediti zahvale autora onima koji su pridonijeli nastanku knjige, te posveta.

Na početku ili na kraju knjige može se nalaziti i kazalo, koje sadrži popis poglavlja, podnaslova, bilježaka i svih ostalih tekstova u knjizi, te brojeve stranica na kojima se oni nalaze. Stručne knjige mogu imati i posebne popise ilustracija, tablica i slično. Glavni tekst može biti podijeljen na sveske, dijelove, poglavlja i odjeljke. Poglavlja mogu biti označena brojevima (uobičajenim redoslijedom, ili pak na neki autoru specifičan način), podnaslovima ili uopće ne moraju biti nikako posebno označena. Dijelovi se sastoje od poglavlja, a poglavlja od odjeljaka.

U završnom dijelu knjige može doći još sva sila tekstova i podataka. Posljednje poglavlje knjige katkad se naziva i epilog. U epilogu se nalazi zaključak glavnoga teksta, završna scena u kojoj se zaokružuje radnja čitavog djela, spajaju nepovezane niti priče ili otkriva daljnja sudbina glavnih junaka, a ako je predviđeno da će knjiga imati i nastavak, epilog može nagovijestiti nastavljanje radnje. Katkad između glavne priče i epiloga postoji vremenski odmak, a katkad se epilog uopće ne nastavlja u istom tonu u kojem je pisan ostatak teksta, nego ga, recimo, dovršava glas samog autora koji se obraća direktno čitatelju, pojašnjavajući mu kraj priče.
Pogovor knjige sličan je uvodu, a može ga i ne mora pisati autor knjige, pa samim time može sadržavati i neke dijelove koji se obično nalaze u predgovoru. Završni dio još može imati: bilješku o piscu ili njegovu razrađeniju biografiju i bibliografiju, bilješke o prevoditelju, ilustratoru ili uredniku, glosar (rječnik manje poznatih riječi i pojmova), tumač imena i tuđica, popis literature kojom se služio autor te razne druge priloge.

I na kraju, poruka za svakog od vas – ČITAJTE tiskane knjige i čuvajte ih, jer svaka od njih ima svoju vrijednost.

knjiga
Objavljeno od

POVIJEST PISAĆE MAŠINE

POVIJEST PISAĆE MAŠINE

Tiskana slova danas su dio naše svakodnevice. Bilo da čitamo knjigu, kupimo neki časopis ili novine ili čak printamo neki tekst kod kuće, sav tekst koji možemo pročitati tiskan je na neku vrstu papira. Nekoć je tiskano pismo bilo rijetkost, a ako se htjelo kopirati neku knjigu ili bilo kakav dokument, bilo je potrebno mukotrpno ručno prepisivanje. Posao pisara tako je bio poprilično uobičajen na velikaškim dvorovima ili kod redovnika. Izum tiskarskog stroja u potpunosti je promijenio svijet jer je dodao ogromnu brzinu u prijenosu znanja i informacija. Knjige koje su nekoć bile rijetkost i nisu bile dostupne svakome mogle su se tiskati u bilo kojim količinama.

Prvi oblik tiska na papir pojavio se oko 6. stoljeća u Kini. Tadašnji ljudi koristili su ručno rezbarene drvene ploče preko kojih se utiskivao papir te su tako mogli dobiti višestruke kopije istog teksta. Ova metoda i njene varijacije polako su se širile po svijetu, no u Europi je do sredine 15. stoljeća glavna metoda umnožavanja knjiga ili tekstova bilo ručno prepisivanje. Onaj tko je izumio tiskarski stroj i donio promjenu u Europi i svijetu je Johannes Gutenberg, njemački zlatar i tiskar. Gutenberg je prvi dizajnirao stroj s pomičnim dijelovima preko kojeg se moglo tiskati veliku količinu teksta u znatno manje vremena nego što je to bilo potrebno ručnim prepisivanjem. Sama slova izradio je od slitine antimona, olova i kositra, a slitina je ostala gotovo nepromijenjena i u modernijim tiskarskim strojevima. Od 15. stoljeća nadalje se u Europi sve više proširilo korištenje tiskarskog stroja, a njegov nastanak došao je u jeku renesanse koja bila izvorna točka brojnih revolucionarnih ideja koje su promijenile svijet kakav je do tada postojao. Gutenbergova inovacija omogućila je proizvodni proces koji je po prvi put u povijesti omogućio masovnu proizvodnju knjiga po znatno manjem trošku i u daleko manje vremena nego je to bilo moguće prepisivanjem rukom.
Moderne verzije tiskarskih strojeva uvelike su se oslanjale na Gutenbergove inovacije, a do većih promjena došlo je tek u zadnjih dvjestotinjak godina kada je cjelokupna tehnologija otišla na nove razine uz korištenje električne energije.

Pisaći stroj je mehanički ili elektromehanički stroj koji sadrži mnogo tipki, koje kada se pritisnu stvaraju otisak na papiru ili nekom drugom mediju, a putem utiskivanja tinte ili nekog drugog sredstva. Prvi pisaći strojevi su se pojavili sredinom 19. stoljeća i sve do 80-tih godina 20. stoljeća bili su nezamjenjivi stroj za poslovnu uporabu. Prodorom višenamjenskih osobnih računala i pisača, pisaći strojevi potpuno su istisnuti tijekom 1980-ih kao osnovno sredstvo za strojno pisanje u razvijenom svijetu.

U rujnu 1867. pjesnik, novinar i honorarni izumitelj Christopher Latham Sholes iz Milwaukeeja prijavio se za novi izum – pisaću mašinu. Nakon odgovarajućih birokratskih postupaka, koji su se, kao i obično, razvlačili nekoliko mjeseci, Sholes je početkom 1868. dobio patent. Uz Christophera Scholesa, koautori izuma bili su Carlos Glidden i izvjesni S. W. Soule, koji je također radio na stvaranju prve pisaće mašine.
Proizvodnja prvih pisaćih strojeva započela je na samom kraju 1873. godine, a 1874. godine na američko su tržište ušli pod imenom Sholes & Glidden Type Writer.
Tipke su bile poredane u dva reda, a slova na njima bila su abecednim redom.
Pojava kompjutera naznačila je konačan kraj upotrebe pisaće mašine. Zapravo, sama pisaća mašina je kumovala svom odlasku, usavršavajući se do te mjere da je krajem 20. stoljeća Amerikanac Steve Wozniak obavijestio javnost o izumu svog prvog PC nazvanog “Apple 1”.

U međuvremenu je Scholesov primjer nadahnuo druge izumitelje. 1895. Franz Wagner dobio je patent za pisaću mašinu s vodoravno ležećim slovnim krakovima koji udaraju u osovinu papira s prednje strane. Glavna prednost ovog dizajna bila je u tome što je novo ispisani tekst bio vidljiv tijekom rada. Prodao je prava na njegovu proizvodnju proizvođaču Johnu Underwoodu. Pokazalo se da je ovaj stroj toliko prikladan da je ubrzo postao vrlo popularan i Underwood je na njemu stekao ogromno bogatstvo.

Do 1907. godine Remington & Sons dosljedno su proizvodili devet modela tiskarskih strojeva, čiji se dizajn postupno poboljšavao. Proizvodnja pisaćih strojeva rasla je poput lavine. Tijekom prvih deset godina Remington je proizveo više od sto tisuća primjeraka.

Pored velikih tvrtki (poput Remingtona i Underwooda), stotine malih tvornica i deseci poduzeća velike tvrtke specijalizirana za precizno inženjerstvo. Pojavili su se deseci novih dizajna i stotine modela. Od tih događaja, sredinom stoljeća, ostalo je važno samo dvadesetak.

U razdoblju 1890. – 1920. intenzivno se traži dizajnerska rješenja kako bi se tijekom tiska dobio jasan, vidljiv tekst i proširile mogućnosti tiskarskog stroja. Među strojevima ovog vremena mogu se razlikovati dvije glavne skupine: s jednim nosačem slova i s mehanizmom za ručni ispis. U strojevima prve skupine slova se nanose na pojedinačni nosač slova različitih oblika; za odabir ispisanog znaka korišten je ili pokazivački uređaj ili tipkovnica. Promjenom medija bilo je moguće tiskati na nekoliko jezika. Ovi su strojevi stvarali tekst vidljiv kad se ispisuje, ali njihova spora brzina ispisa i mala penetracija ograničili su njihovu upotrebu.

Brzim uzastopnim pritiskom na slova koja se nalaze u blizini, čekići sa slovima su zapeli, prisiljavajući ih da zaustave posao i rukama grabe džem. Tada je Scholes analizirao kompatibilnost slova na engleskom jeziku i predložio opciju u kojoj su najčešća slova razmaknuta što je dalje moguće, što je omogućilo izbjegavanje lijepljenja prilikom tipkanja, odnosno došao je do QWERTY tipkovnice – tipkovnice koja , s jedne strane, natjerao je daktilografe da rade sporije, a s druge strane eliminirao zastoje.
Tračevi novinarskog svijeta čak kažu da su je devedesetih, kada su računala odnijela pobjedu, tvrdolinijaši spremali u ormar nadajući se njezinom povratku.
Prva pisaća mašina proizvedena je davne 1830. godine u SAD-u rukom izumitelja Williama Burta. No, ovi strojevi nisu doživjeli komercijalnu upotrebu sve do sedamdesetih godina 19. stoljeća kada su izumitelji Christopher Sholes (koji je, usput rečeno, izumio i QWERTY tipkovnicu) i Carlos Glidden postigli dogovor s tvrtkom Remington te otpočeli masovnu proizvodnju ovih jednostavnih uređaja za pisanje.

Pisaća mašina odigrala je još jednu značajnu ulogu u povijesti – upravo ona je omogućila prvi masovni izlazak žena na tržište rada. Tečajevi rada na pisaćoj mašini postali su izrazito popularni krajem 19. stoljeća i do 1901. godine u Velikoj Britaniji bilo je zaposleno oko 166 tisuća zapisničarki, osjetno više od tek dvije tisuće samo 50 godina ranije.

Svojevremeno je i sam pisaći stroj bio revolucija zbog jednoobraznog i čitljivog rukopisa te novog stupnja brzine pisanja.
Sve do pojave PC-a pisaća mašina je, od svog izuma, dakle duže od stoljeća, svoju dominaciju u pismenosti i ukupnom korporacijskom poslovanju predstavljala revolucionarnu pojavu koja je promijenila svijet, ubrzala progres, te obogatila nacionalnu pismenost pa i informatičku tehnologiju, baš kao što je to u 18. stoljeću učinio parni stroj James Watt (1736 – 1819) u industriji i krajem 20. stoljeća kompjuter. Osnovu za taj napredak, bez sumnje, utemeljio je sredinom 15. stoljeća Johannes Gutenberg (1397 – 1468) otkrićem štamparskog sloga i omogućavanjem tiskanja neograničenog broja primjeraka knjiga. 

Iako se kroz vrijeme inovacijama stalno usavršavala, tipke (tastatura) na njoj i način rada tipkovnice gotovo da su ostali isti do danas. Sve proizvedene, od prve do posljednje serije, na tipkovnici su imale, uglavnom, klasični raspored slova, brojki i interpunkcijskih znakova, nazvan po rasporedu šest slova u prvom gornjem redu – QWERTY . Takav raspored ostao je i na današnjoj kompjuterskoj tastaturi, posuđenoj upravo s pisaće mašine.

Da će od starta pisaća mašina biti desna ruka (ponajviše) piscima, najavio je to jedan od prvih njenih kupaca, američki književnik Mark Twain (1835-1910), plativši za to zadovoljstvo 1874. godine u Bostonu 125 dolara i napisavši na njoj svoj čuveni roman “Avanture Toma Sawyera”. Kasnije će na raznim markama pisaćih mašina stvarati poznati autori. Među prvim korisnicima revolucionarnog izuma bili su brojni pisci i filozofi, a najpoznatiji među njima je bio Friedrich Nietzsche (1844-1900), koji ju je veoma često koristio za stvaranje svojih djela.
Legende i povijesni izvori govore nam da je prvu pisaću mašinu već prije tristo godina 1714. godine razvio Henry Mill, a čak je i patent za izum dobio od same engleske kraljice. Ali samo slika ove pisaće mašine nije sačuvana. Pravi, radni stroj prvi je svijetu predstavio Talijan Terry Pellegrino 1808. godine. Njegov je spisateljski aparat napravljen za njegovu slijepu prijateljicu, groficu Carolinu Fantoni de Fvisono, koja je mogla komunicirati sa svijetom na takav način kao što se dopisivala sa svojim prijateljima i obitelji na pisaćoj mašini.
No, vremenom pa i kroz povijest, mašina je postala sastavni dio njihovog života, te se zna i marka na kojoj su tipkali svoja djela: James Joyce na “Voss-u”, Eugen Ionesco na “Hermes 3000”, Franz Kafka na “Oliveru 5”, Ernest Hemingway na “Corona 3”, William Faulkner na “Royal KHM”, Bob Dylan na “Royal Safari de luxe” (Olivetti), Agatha Christie na “Remington Porta No. 2”, George Bernard Shaw na “Remington No Seles Portable”, George Simeon na “Royal 10”, Tennessee Williams na “Corona Sterling” iz 1940 i na “Royal KMM”, a režiser Alfred Hitchcock je neko vrijeme pisao svoje scenarije na mašini “Royal Arrow” i “Gabriele” iz 1950. godine, itd.

Mada je od izuma prve pisaće mašine prošlo oko 120 godina, manji broj starije generacije pisaca i naučnika ostao joj je vjeran, ne prihvaćajući kompjuter, valjda iz nekog straha pred njim i njegovom složenom tehnologijom. Nedavno u televizijskoj emisiji HRT-a „Pola ure kulture“ poznati hrvatski akademik priča kako i dalje stvara na ovom mehaničkom stroju, te tvrdi da je pisanje na njemu pravi obred: od razmišljanja nad njim o začetku ideje o temi, razrade teza, pa do tipkanja po njoj s dva prsta. Također, poznata spisateljica Danielle Steel još uvijek koristi svoju istu pisaću mašinu već desetljećima, svi njeni romani napisani u upravo – na pisaćoj mašini!

S odlaskom pisaćeg stroja u povijest neki njeni zaljubljenici ne mogu se ni danas pomiriti, a među njima je i Amerikanac Richard Polt, profesor filozofije koji je jedan od najpoznatijih kolekcionara pisaćih mašina u svijetu; sakupio ih je oko 200 izuzetnih primjeraka, od kojih neki datiraju čak iz 1889. godine.

Razne vrste strojeva određeno razdoblje postupno postajala praktičnija za svakodnevnu upotrebu. Bilo je pisaćih strojeva s drugačijim rasporedom tipkovnice, ali klasična Underwood pisaća mašina, koja se pojavila 1895. godine, uspjela je dominirati početkom 20. stoljeća, a većina proizvođača svoje je pisaće strojeve počela izrađivati ​​u istom stilu.

Pisaće mašine nisu samo izvršile revoluciju u uredskom poslu, već su i promijenile sastav uredskih radnika. Pružanjem ženama socijalno prihvatljivog zaposlenja i šire kućanstvo, pisaća mašina postala je snažan alat njihove emancipacije, otvarajući vrata tamo gdje su nekad radili samo muškarci. Christopher Scholes uočio je malo prije smrti 1890. godine. „Očito je postala blagoslov za cijelo čovječanstvo, posebno za njegovu žensku polovicu. Pokazalo se da je moj izum mnogo mudriji nego što sam mislio. “

Međutim, žene su ubrzo počele shvaćati da su se oslobodile kuhinjske peći samo da bi postale robinje pisaće mašine. Ovaj uređaj nije opraštao pogreške: bilo je potrebno slučajno pritisnuti pogrešnu tipku i cijela je stranica morala biti ponovno pretipkana. Pojava električnih pisaćih strojeva dvadesetih godina prošlog stoljeća nije riješila problem. Djelovalo je brže i bilo je ugodnije za prste, ali kao i prije, jedan nenamjerni udarac pogrešnom tipkom neizbježno je prouzročio pogreške.

Od posljednje trećine 20. stoljeća računalne tehnologije počele su zamjenjivati ​​pisaće strojeve. Danas su računala (s odgovarajućom perifernom opremom) u potpunosti preuzela funkcije pisaćih strojeva, koje su stoga beznadno zastarjele. Unatoč činjenici da su postali električni, a neki su čak naučili kako ispravljati pogreške u kucanju pomoću posebne trake.

Kad su se nakon drugog svjetskog rata pojavila prva računala, modificirane pisaće strojeve prirodno su počele koristiti za ispis izlaznih podataka središnjeg procesora. Otprilike deset godina kasnije, oni su također korišteni za pripremu podataka. Međutim, ostao je problem pogrešaka i s njima dosadnog prekucavanja, što je izgledalo još neugodnije u pozadini velike brzine središnjeg procesora računala.
Pisaći stroj ili pisaći stroj – nekada je ta stvar bila vlasništvo onih koje se obično naziva ljudima intelektualnih zanimanja: znanstvenika, književnika, novinara. Sada su drugačija vremena i pisaći strojevi gotovo prošlost, zamijenili su ih osobna računala, koji su od pisaće stroja zadržali samo tipkovnicu. Ali možda bez pisaće mašine ne bi bilo računala? Inače, pisaća mašina ima i svoj praznik – Dan pisaće mašine, a obilježava se 1. ožujka.

Ali zajedno s pisaćom mašinom umro je i daktilografski biro. Da, i zanimanje daktilografkinje naredilo je da živi dugo.
A 26. travnja 2011. posljednji proizvođač ovog izvanrednog uređaja za tisak na Zemlji – indijska tvrtka Godrej i Boyce – zatvara jedinu preostalu tvornicu u Mumbaiju.

U međuvremenu, pisaća je mašina više od stotinu godina služila kao glavni proizvodni alat ljudima čije su aktivnosti nekako povezane s tekstovima: administratorima, službenicima, oglašivačima, prevoditeljima i naravno, piscima.

Za pisce pisaće strojeve uopće nisu bili samo alati, već prijatelji. Prema istim parametrima prema kojima smo sebi tada odabirali pisaće strojeve, sada odabiremo tipkovnice. A pisaća mašina, otišla je – u povijest.