Ovdje ću se zadržati malo duže, jer želim napisati i opisati sve što sam planirala.
Krenimo od početka.
Već se dugo bavim ovim poslom i neću nabrajati svoje titule i diplome, ne zato što ih nemam, nego zato što u ovom članku nisu presudne. Živim u Hrvatskoj i hrvatski učim cijeli život. Zašto bi to bilo „nelegalno“ ili nepriznato? Imam diplomu, i to mi je dovoljno da s pravom kažem kako sam kvalificirana.
Priznajem, rado bih da je tečaj potrajao i dulje, jer uvijek ima nešto novo za naučiti, a ja sam tip koji učenje ne prestaje smatrati izazovom. I dalje učim. Ono što ne znam, provjerim u knjigama, ne bilo kakvima, nego onima o pravopisu. A tko kaže da se neću još dodatno školovati?
Na pitanje Tko može biti lektor? odgovor je jednostavan: nitko tko nema temeljno znanje hrvatskog jezika, nije profesor, nema završenu odgovarajuću školu i ne smatra se dovoljno školovanim za taj posao, ne može biti lektor. U svakom slučaju, poželjno je da svatko tko se bavi pisanjem ili uređivanjem teksta ima čvrste temelje iz hrvatskog jezika i pravopisa.
Lektura hrvatskog teksta podrazumijeva ispravljanje jezičnih pogrešaka: pravopisnih, gramatičkih i stilskih, s ciljem poboljšanja čitljivosti i jasnoće. Lektor se u tome vodi prije svega vlastitim poznavanjem jezičnih pravila i iskustvom, uz oslonac na važeći hrvatski pravopis, rječnike i jezične priručnike.
Lekturu ne može raditi svatko tko malo bolje zna hrvatski jezik ili “ima oko” za pogreške. Lekturu ne može raditi niti svatko tko je završio studij kroatistike. Za kvalitetnu lekturu potrebno je dodatno obrazovanje – tečajevi, studij ili u najmanju ruku, redovito proučavanje i iščitavanje jezičnih savjetnika, stručnih članaka iz jezikoslovlja i drugih struka.
Griješi li lektor?
Da. Naravno da griješi, i ja osobno pogriješim. Ne namjerno. Ponekad mi nešto promakne, a ponekad autor inzistira da neka riječ ostane baš onako kako ju je on napisao, primjerice stomku, iako je ispravno stomaku.
Tko je tada „kriv“? U većini slučajeva, lektor, no mi se od takvih situacija ograđujemo u impresumu.
Primjera radi, ako ne znate razliku između delfina i dupina (delfin je tehnika plivanja, a dupin sisavac), to može izazvati zabunu. Ali, dogodi se i drugima, vidimo pogreške i u novinskim člancima, na televiziji, pa i u knjigama profesora hrvatskog jezika.
Sjećam se jednog članka u kojem je pisalo vrijedjeti umjesto vrijediti. Dakle, nitko nije nepogrešiv.
Nisam od onih koji vjeruju u „čarobni program“ za ispravljanje gramatičkih i pravopisnih pogrešaka, jer on ne postoji. Dogodi se i lektoru da mu „promakne“ slovo, kao što se dogodi blagajnici da pogrešno uzvrati novac. Sve je to ljudski, dok druga strana ima razumijevanja.
Posebno pamtim slučaj kada je jedna „pjesnikinja“ (a pjesnici bi trebali biti pismeni, zar ne?) u jednoj pjesmi napisala ovčiće umjesto ovčice (osim ako joj nije „pojeo“ slovo n), a u istoj pjesmi još i dogorijeti umjesto dogorjeti.
A to su bile samo dvije pogreške u jednoj pjesmi. Ne želim ni znati kako je izgledala cijela zbirka. Nenamjerno? Slučajno? Ne znam. Samo znam da se na takvo nešto nikada ne bih potpisala.
Što radi lektor?
Osim što pročita tekst nekoliko puta i ispravi ga prema standardnom hrvatskom jeziku, lektor ga još jednom pregleda prije nego ga vrati autoru na uvid.
Zašto autoru? Ne iz nepovjerenja, nego zato što autor često želi da neka riječ ostane baš onako kako ju je napisao. Primjerice, da ostane sa umjesto s, iako znamo da s svijećom nikada ne može biti ispravno.
Neki autori u tekst unose mnogo dadaizma, izraza poput da li mogu, da želim, da patim, što hrvatski standard ne trpi. Ispravim koliko je moguće, a ostatak ostavim, posebno u poeziji. Kao izdavačka kuća koja se ponajviše bavi poezijom, trudim se poštovati pjesničku slobodu: ne mijenjam redoslijed stihova, ne izbacujem „višak“ riječi koje su pjesniku bitne. Ispravljam samo osnovno – pravopis, interpunkciju i gramatiku. Riječi mijenjam samo ako je nužno, i uvijek uz odobrenje autora.
Naravno, ako riječ nije hrvatska, ispravit ću je: suva postaje suha, osim ako je na kajkavskom; sopstveno postaje vlastito. A da se razumijemo – narječja se ne ispravljaju!
Zašto je lektura nužna
Mnogo sam puta čula od autora: „Lektura mi nije potrebna, sve sam ispravio/la sam/a.“
I onda bacim pogled, a tamo stotinjak pogrešaka: ije/je, č/ć, krivo napisane riječi… i još mnogo toga. Naravno da ispravim.
Ne pada mi na pamet potpisati se na djelo koje nije po hrvatskom standardu ili ga poslati u tisak s očitim greškama. Promoviramo kulturu hrvatskog jezika i književnosti i to mora ići zajedno s poštivanjem pravopisnih i gramatičkih pravila.
A ako iza nečega stoji moj potpis, onda će to biti u skladu s pravilima.
Drugačije neće ići.
Tko je zapravo lektor?
Lektor nije običan čitatelj koji se opusti uz radnju romana. On ne lista stranice zato što ga zanima hoće li junak preživjeti, nego zato da uhvati svaku stilski nespretnu rečenicu, višak riječi, gramatičku pogrešku ili pravopisni propust.
Čita s razumijevanjem i namjerom s „radarskim okom“ koje traži ono što drugi ne vide.
Zato čitanja u lekturi nisu puko iščitavanje. Za kvalitetnu lekturu potreban je vrijeme. Rokovi tipa „od danas do sutra“ u ovom poslu ne postoje, barem ne ako želite kvalitetu. Lektor mora imati dovoljno vremena da pročita tekst barem tri puta:
prvi put da uoči veće pogreške,
drugi put da ih ispravi i dotjera,
treći put da provjeri da ispravci nisu „stvorili“ nove pogreške.
U tom procesu dobit ćete i savjete, prijedloge izmjena i pojašnjenja. Najbolji ishod je da ih odobrite i prihvatite, jer rezultat će biti čišći, jasniji i stilski snažniji tekst.
Tako ćete izbjeći ovčiće i sačuvati novčiće. Kvalitetan lektor na takve će „greškice“ paziti.
Dobar lektor neće nasilno mijenjati vaš način pisanja ni stil izražavanja. O svakoj većoj promjeni razgovarat će s vama. Jer lektura nije operacija bez anestezije, nego precizna, brižna kirurgija riječi.
Zašto tekst ide natrag autoru?
Sada vam je jasno: lektura nije samo ispravak ije i je, č i ć, tipfelera, duplih razmaka ili nepravilno napisanih stranih riječi. Ona je dotjerivanje i pročišćavanje, uklanjanje suvišnih riječi, razjašnjavanje onoga što je pisac zapravo htio reći.
Zato lekturu nikada nemojte podcijeniti. U nju se ulaže mnogo vremena, pažnje i znanja, sve kako bi tekst, na kraju, bio onakav kakav zaslužuje biti: čist, jasan i dostojan čitatelja.
