Objavljeno Komentiraj

ŠTO JE POTREBNO DA BISTE POSTALI (I OSTALI) KNJIŽEVNIK (ILI PISAC)?

Pisci su posebna vrsta…

Milijuni ljudi pišu kao hobi, ali prelazak iz hobista u uspješnog pisca može zastrašiti, ili čak i obeshrabriti. Gledajući tradicionalnu izdavačku industriju izvana, čini se da toliko toga treba kako bi pisac postao profesionalni pisac – od generiranja knjiga ideja, uspostavljanju svakodnevne navike pisanja do pronalaženja književnih agenata kako bi izašli na radar izdavačke tvrtke. Stephen King na svoje pisanje gleda kao na svaki običan posao. Tako je bilo i dok još nije bio jedan od najbolje plaćenih pisaca na svijetu. Svako jutro u 8 odlazi u svoju radnu sobu, zatvara vrata i piše. Klasično radno vrijeme. Ponekad piše i duže ali nikada manje. Kao što ne možete pobjeći s posla nakon 4 sata jer vam se više ne da, tako ne možete pobjeći ni od pisanja ako na njega gledate kao na posao. Važna je disciplina. 

Sigurno ste se već informirali da morate puno čitati, puno pisati, poboljšati svoju kreativnost, poboljšati svoj vokabular, učiti gramatiku, pravopis …

Po mom mišljenju, ako doista želite biti profesionalni pisac, 50% ovisi o strategiji, stavu i psihologiji. Drugi dio je tehnika, talent i vjerojatno neka sreća, ili neki poznati predak s već objavljenim djelima.

Pisac – je čovjek koji zarađuje za život u svom književnom radu.

Tko je pisac? Kako postati pisac?

Romanopisac ili pjesnik, naravno, može se nazvati čovjeka koji je svoj život posvetio kreativnosti. No, s jednim amandmanom: nisu svi pisci uspjeli objaviti svoju knjigu. Svatko tko nešto piše zna kako je život pisca neuredan, stresan, naporan, ispunjen i lijep. Hrpe olovaka, nered u glavi i na radnom stolu, zgužvani papiri, otvorene prazne stranice u Wordu, nekoliko započetih i nikad završenih tekstova (ili ne?) i popisi ideja od kojih neke nikad neće doći na red. No, nisu svi isti. Osobno sam perfekcionist, ako nešto započnem, to ću i završiti. Premda istovremeno nekad pišem i po nekoliko djela, ovisi o inspiraciji, uvijek ih sve završim. Neki pisci pišu nekoliko djela odjednom. Danielle Steel piše pet romana istovremeno. I sve završi u godini dana. Impresivno, zar ne?

Ako pišete i dijelite s drugima svoje pisanje, možete se nazivati kako god želite – bloger, hobi pisac, onaj koji želi biti pisac kad odraste, poetesa, piskaralo ali ipak se sve svodi na jedno – ako pišete, pisac ste.

Ima ljudi koji ne mogu pisati. Međutim, njihov rad ne može biti pozvan literaturom niti se ijedan od njih koji nema djelo iza sebe može zvati književnikom. Književnik je onaj koji ima jednu ili više objavljenih knjiga i čije su knjige doživjele bilo kakvu kritiku. (ili osvojile nagradu, no već znamo kako i tko je “podoban” za to.)

Jeste li čuli za pojam graphomania?

To je neukrotiva strast za stvaranjem različitih vrsta tekstova. Graphomania – je bolest pisanja. Hvala Bogu, to je onda jedina dijagnoza koju imam.

Napisati dobar roman ne znači postati poznati pisac. Prvo, knjiga danas nije toliko u potražnji, na primjer kao prije trideset ili četrdeset godina. (ili se varam?) Drugo, predstavnici izdavaštva ne žele riskirati s nepoznatim autorima. Ili možda, kao mi, ipak riskiraju. A tko ne riskira, ne profitira, zar ne? 

Postati objavljeni autor zahtijeva ustrajnost, umrežavanje u industriji i zdravu dozu sreće. Međutim, prije nego što se bilo koji od njih pojavi, uspješan autor mora biti posvećen stvarnom pisanju knjiga.

Evo nekoliko važnih savjeta koji će pomoći autorima koji prvi puta stvaraju dobre tekstove i žele razumjeti industriju u cjelini. Za sve one koji nisu sigurni, ovo je nekoliko znakova da ste pisac:

  1. Lakše se izražavate pismeno nego usmeno

Kad morate nešto nekome objasniti ili reći, lakše vam je napisati referat od 10 stranica i istresti na papir sve što želite, nego reći to usmeno dok gledate svog sugovornika. Pisci se općenito lakše izražavaju pismeno i često izbjegavaju razgovore, a posebno neobavezno ćaskanje. Meni osobno, ćaskanja idu na živce. Pisci pišu jer je to ono što najbolje znaju raditi i ono što vole raditi. Koliko puta mi je samoj bilo lakše nešto napisati kao poruku, nego izreći.

  1. Volite sanjariti

Znate one trenutke kad u svojoj glavi smišljate razne scenarije koji mogu biti potpuno nerealni, ili čak ružićasti, ali svejedno uživate u njima? Kako često to sama činim. Oduvijek sam voljela sanjariti. Sanjarenje je dobar znak da ste pisac i da svoje misli morate pretočiti na papir. Ako to već ne radite, ne znam što čekate?

  1. Teško vam je raditi ono što ne volite

Ljudi koji imaju prirodnu sklonost ili interes za pisanje teško obavljaju zadatke koji im se ne sviđaju. Pisci su kreativci koji moraju pronaći način da se izraze i izbace svoju kreativnost van. Neke zadatke, koje ne smatraju kreativnima, lako odbace kao nevažne jer im se s njima ne da zamarati. O tome koliko su disciplinirani ovisi uspješnost obavljanja takvih zadataka. Činjenica što većina pisaca jedva krpa kraj s krajem dovoljno govori o disciplini. A pisanje je dobar trening discipline. 

  1. Volite pribor za pisanje

Nema veze što pišete na laptopu, pravi ste hrčak kad je pribor za pisanje u pitanju. (trebate vidjeti moj radni stol.) Olovke, šareni flomasteri, bilježnice, blokovi i rokovnici. Sve što je povezano s pisanjem mora biti u vašem vlasništvu čak i ako to ne koristite. Svaka posjeta papirnici završi s još jednom penkalom ili flomasterom u džepu. Uvijek sa sobom nosite blokić u koji zapisujete ideje jer znate da ćete ih zaboraviti ako ne zapišete. A nema ništa gore od zaboravljene ideje, ili stiha. Nosite bilježnice sa sobom svuda, pa čak i u restorane, čekaonice, treninge, ili na misu, kao ja. 😊 U svakom slučaju bolje je zapisivati u bilježnicu nego u mobitel. Pristojnije je.

  1. Pisanje vas smiruje

Rođeni ste pisac ako pisanje na vas djeluje kao terapija. Kad ne možete ili ne stignete pisati, nesretni ste i živčani. Bez obzira na to koliko ste umorni, loše raspoloženi, ljuti ili depresivni, onog trenutka kad sjednete i počnete pisati raspoloženje vam se naglo popravlja. Kad napišete, odjednom ste sretni, zadovoljni i dobro raspoloženi. Terapija djeluje. u svakom slučaju zdravije je od normabela. 

  1. Volite knjige i čitanje

Stephen King je rekao da oni koji ne vole čitati ne vole ni pisati. Pisci su ovisni o riječima, svojim i tuđim što ih čini strastvenim čitačima, a najčešće i kolekcionarima knjiga. Nema veze koliko malo vremena imate, svaki slobodan trenutak iskoristit ćete za čitanje. Čitat ćete prije spavanja i zaspati s knjigom i upaljenim svjetlom. Čitat ćete dok kuhate ručak. Čitat ćete u javnom prijevozu ili u svom autu dok čekate da se upali zeleno svjetlo na semaforu. (budite tada posebno oprezni.) Najbolji poklon koji vam netko može pokloniti je knjiga (ili poklon bon u knjižari koju volite). A s knjigom nikad ne mogu pogriješiti, osim ako na poklon dobijete onu koju već imate u svojoj kolekciji, kao što se dogodi meni. A još jedna sitnica, dok čitate, zamijećujete neke sitne greške u knjigama, sitne, ali možda vas smeta, možda ne. Mene osobno – da. Profesionalna deformacija.

  1. Volite promatrati i istraživati

Pisci su promatrači. Dok drugi razgovaraju, pisci uglavnom budno prate druge ljude i njihove reakcije. To dovodi do toga da pisci često bolje razumiju ljudske emocije od ostalih ljudi, samo zato što vole promatrati, proučavati i zaključivati. Pisci uvijek prate što se događa oko njih, uočavaju svakodnevne situacije i u glavi pišu priče. Sve što dožive postaje dobar materijal za pisanje pa čak i ako pola toga dodaju i napišu potpuno fiktivnu i nevjerojatnu priču. Naravno, promatrajući vas, već stvaraju lik u glavi koji će iskoristiti u svojoj knjizi i opisati vaše osobine. Pisci vole istraživati, i iz onog što otkriju, napišu priču. Stoga pazite, jer s picima se nikad ne zna. Sve što im se dogodi imaju potpuno prvo upotrijebiti u svojoj knjizi, čak vas i ubiti. (fiktivno). 

  1. Kritični ste prema svom radu

Za umjetnike (pišem o umjetnicima!) kažu da su narcisoidni ali istina je zapravo potpuno drugačija. Umjetnici su najčešće uvredljivi i ne vole negativne kritike ali često su sami sebi najoštriji kritičari. Većina pisaca, čak i onih poznatih, nikada nije zadovoljna s onim što su napisali. Pisci uvijek misle da mogu bolje. Često misle da su drugi pisci bolji od njih. I neprestano razmišljaju kako da se unaprijede. Pisci su kritični prema sebi i uvijek su samozatajni i nenametljivi, napisat ću i skromni, smatraju kako njihovo djelo nikad nije dovoljno dobro. (pišem o piscma, ne o onima koji to nisu!) Egoizmom i narcisima bave se psihijatri. (premda znam da ih ima i među nama.)

  1. Ljudi vas traže da pišete umjesto njih

Većina pisaca sanja o tome da mogu živjeti od svog pisanja ali većina pisaca piše potpuno besplatno. Čak neki radije poklanjaju svoja djela nego ih naplaćuju! Onog trenutka kad ljudi u vašoj okolini otkriju da znate i volite pisati, nećete moći disati od usluga koje će tražiti od vas. To se najčešće svodi na pisanje zadaća, sastavaka (neprestano me moji to traže), seminara, životopisa, recenzija, predgovora za razna djela, mailova i svega ostaloga za što se pretpostavlja da vi znate i da ćete uživati dok to radite. Jer stvarno, što je bolje nego pisati nekome, npr molbu za posao?

  1. Često analizirate

I dok neki, praktičniji ljudi, više vole dobiti odgovor “kako”, vi uvijek tražite odgovor na “zašto”. Zašto je netko takav kakav je, zašto je nešto ovako, zašto se nešto dogodilo tako, a nije onako…zašto ovo, zašto ono, zašto? To dovodi do toga da malo previše razmišljate i analizirate, često sami sebe izluđujete ali ne prestajete razmišljati i tražiti odgovor na pitanje koje vam se uvijek vrti po glavi – zašto? Zašto sa mnom pola njih ne razgovara? Često su dramaturgi, dramatiziraju tamo i gdje ne treba i od svega običnog, napravit će dramu. No, pisci su takvi. Mašta im radi i prekovremene. 

  1. Volite miris knjiga i listova papira

Mislim da se o ovome ne može previše napisati osim – nema boljeg parfema od mirisa knjiga koja je upravo stigla iz tiskare.

  1. Potajno želite staru pisaću mašinu

Ne kažem da svi pisci žele investirati priličan iznos na beskorisnu staru pisaću mašinu ali tako je romantična, zar ne? Sama pomisao da imate takav, često preskup komad potpuno zastarjele tehnologije koju više nitko ne koristi (osim Danielle Steel) i koja će skupljati prašinu ali će vas ispunjavati srećom, toplinom i dovoditi do uzbuđenja samo kad pomislite na to. I naravno, zašto ne bi imali nešto s čime su se nekad koristili Ernest Hamingway, Gabriel García Márquez i drugi. Jeste li znali da prva knjiga koja je napisana na pisaćoj mašini zove se “Avanture Toma Sawyera”? Klasik i nadam se još uvijek obavezna lektira u školama. Ja još uvijek tražim neku pisaću mašinu koja će me imresionirati „na prvu“.

  1. Ne volite raditi ništa, osim pisati

Kažu da pisac treba bogatog i vrijednog muža ili ženu koji će ga uzdržavati, u protivnom će umrijeti od gladi. To je mala ali stara šala koja kruži u spisateljskim krugovima jer pisci nisu baš poznati kao osobe koje su presretne ako rade nešto što ne vole. A zamislite kako im je kada su oboje pisci? Oni sigurno nemaju ni za godišnji odmor. S obzirom na to da najviše vole pisati od čega je teško živjeti, ova tvrdnja u potpunosti drži vodu. Ili u suprotnom zahtijeva prilično veliku žrtvu. Usput, ako niste znali, dok je Stephen King bio nepoznat pisac uzdržavala ga je žena koja je radila 3 posla odjednom.

  1. Osjećaj kada dobijete inspiraciju

Tada puštate apsolutno sve na čemu trenutno radite, ili žurno pozavršavate sve poslove kako bi se mogli posvetiti pisanju ili barem napraviti natuknice dok ideja nije pobjegla, a inspiracija presušila jednako brzo kao što je i došla. Zapravo, nema boljeg osjećaja nego kad se dokopate svog laptopa i počnete pisati. Tada za vas staje vrijeme, isključujete se od ostatka svijeta i za vas više ništa ne postoji osim praznog dokumenta koji ćete ubrzo napuniti riječima i glave pune misli koje samo čekaju da budu pretočene u riječi. Ja osobno, uvijek radim bilješke. I postoji roman koji sam napisala za samo 14 dana. (za vrijeme korone). Eto, toliko o naletu inspiracije. 

  1. Pišete…

Ne može biti jednostavnije od toga. Vi pišete jer morate pisati inače biste poludjeli. (graphomania, sjećate se?) Pišete redovno, objavljujete svoje uratke, svoja djela, možda vam nekada netko i plati za ono što pišete, ali to uopće nije važno. Ako ste pisac, važno vam je samo da možete pisati. Ništa više i ništa manje od toga.

  1. Kad već pišete, izgradite odnos s urednikom/ ili urednicom

Urednici su izuzetno važan dio vašeg postupka objavljivanja, pa ako ste toliko sretni da zapovijedate zanimanjem za svoj rukopis, a želje uvijek možete izraziti, morat ćete učiniti sve što je u vašoj moći kako biste se dobro uklopili. Provjerite njihove reference, pogledajte njihov popis (prethodne knjige koje su uredili), porazgovarajte s njima o očekivanjima i potražite osobnu vezu. (Pri odabiru izdavača obavezno popratite koji im je prioritet i koji žanr objavljuju. To je itekako važno.) Zapitajte se koje osobine cijenite u suradničkom partneru, isto tako izrazite ih. Dobra povezanost romanopisca, pjesnika i urednika golema je razlika u onome što je vrlo intenzivan proces. To može potrajati, no bitan je cilj – a to je objava vaše knjige. 

  1. Uspjeh

Ljudi se uglavnom vole osjećati posebno ali pisci (i umjetnici općenito) jesu malo drugačiji od ostatka svijeta što je vidljivo na prvi pogled. Neki će ih nazvati čudacima samo zato što nisu isti kao ostali i teško se uklapaju u masu. Pisci vide svijet različito od ostalih i pomalo su idealisti, no više sanjari. Zbog svog sanjarenja i priča koje im se neprestano vrte po glavi, skloni su živjeti u svom savršenom imaginarnom svijetu u kojemu je sve onako kako su zamislili. Sve je lijepo, savršeno, ljudi su simpatični i skloni razumijevanju, a boje su puno jače i življe nego u stvarnosti. Kako je realnost zapravo potpuno drugačija, većina pisaca radije živi u svom imaginarnom svijetu što ih čini, na neki način, izoliranima. Još ako ste uspješni u pisanju, i objavljivanju svojih knjiga, zaboravite na tapšanja po ramenu, lajkanja po Fb i drugim društvenim stranicama, i slično. Jer sve će vam oprostiti, ali uspjeh nikada. Primijetit ćete kako vas neki napuštaju, osjetit ćete zavist (jer pisac to itekako osjeti), smanjit će vam se krug poznatih. (znam iz iskustva.) A to je samo znak da oni nikada u ničemu nisu i neće uspjeti, i očito se nisu dokazali ni kao osobe, majke (ili očevi), prijatelji, nisu uspjeli u svojim drugim poslovima. Jer onaj čiji je život ispunjen i sretan, nema razloga biti zavidan. Stoga, ako želite biti pisac, usredotočite se na ono što možete učiniti i promijeniti.A to ste vi sami. 

Za kraj jako je važno, kako ostati i postati pisac (ili književnik), je jednostavno. Pročitajte mnoge romane (žanrove) i istražite autora tog djela. Čitajte poeziju, to je jako važno za književnika. Samo s čitanjem knjiga naučit ćete stil velikih pisaca, način pisanja, ono što rade, njihov vokabular, gramatiku… jer ako želite pisati, morate i čitati. S vremenom ćete izgraditi svoj stil pisanja po čemu ćete biti prepoznatljivi. Tako stvarate svoju publiku (i čitatelje). Vjerujte, toliko sam djela naših autora pričitala da točno znam tko je što napisao. Pišite i počnite od malih članaka, od nekoliko riječi u poeziji i slično. Napišite ih i pokažite svojim bližnjima. Konstruktivna kritika može biti vrlo dobra i korisna. Obratite posebnu pozornost na gramatiku i pravopis. To je jako važno. Ponekad me osobno smeta kada neki koji se već nazivaju književnicima, ne znaju napisati jednu prostu jednostavnu rečenicu. (ili ne razlikuju č i ć, ije i je.) Žalosno je to. Ako već jeste književnik, onda morate znati gramatiku i pravopis. Pridružite se klubovima za pisanje. Upišite radionice, tečajeve. Vježbajte puno, svaki dan, mjesecima i godinama ako treba.

I naravno, ne zaboravite na izdavačku kuću Diligo liber koja uvijek daje prednost poeziji kao kraljici književnosti, i koja će vas sigurno „gurnuti“ u taj svijet. A na vama je kako ćete to kasnije vratiti.

kako postati i ostati pisac