KAKO NAJLAKŠE NEKOME SRUŠITI SNOVE?
Danas nam je svima sve dostupno. Internet nam je na dohvat ruke. I ma koliko god neki mislili da je “to” dobra stvar, ja ipak i dalje mislim da nije. Počevši od društvenih mreža.
Na samom početku našeg stvaranja, sjećam se jako dobro, započeli smo ovaj posao s puno ljubavi, volje, puni entuzijazma za boljitak kulturne scene, za oslobađanje od okova svih amaterskih pjesnika, za promjenu – bilo kakvu koja će scenu prodrmati sve do temelja kako bi svaki pjesnik, pisac, autor dobio svoje mjesto pod istim nebom. Naravno, pri tom mislim na ove neafirmirane. Afirmirani nisu naša domena, oni imaju već izdavačkih kuća koji ih guraju i od kojih zarađuju. Ali, kako smo osjetili na vlastitoj koži ponašanje upravo tih neafirmiranih, neprofesionalnih amatera, shvatili smo da će sami teško napredovati. Jako teško.
Mi smo krenuli potpuno drugačije od svih: osim što smo uložili sve što smo imali, uložili smo i srce, a ono je najskuplje što ikad itko može uložiti u nepovrat. Otvorili smo tiho, bez ikakvih velikih predstavljanja i imenovanja, stranicu na Facebooku, i posao je počeo. Registrirali se kao Izdavačka kuća i čekali. U tišini. Iz prikrajka, promatrali smo kako nam se javljaju autori i oni za koje nikad nismo čuli, oni iz drugih “konkurentskih” udruga, svi oduševljeni što netko poput nas uopće postoji. Tada smo, puni elana, snage, volje, želje, i opet srca, (jer ono nam je jedina računica s kojom raspolažemo), započeli sa zbornicima, onim zajedničkim, međunarodnim, na koji se jave svi oni koji žele biti zastupljeni u bilo kojem zborniku samo da se za njih čuje! I tada smo odlučili s pokretanjem naše jedinstvene “Kave s pjesnicima”, u jednom od KC, nadajući se otvoriti sva vrata svim pjesnicima za koje nikad nitko nije čuo. Koji dobar osjećaj za nas! Čak se, na poziv našeg otvorenja i predstavljanja, neki koji su znali tko stoji iza imena Diligo liber, nisu odazvali, a saznali smo i zašto! Kada su neki na otvorenju shvatili da smo to mi, koji smo i sami (ne)afirmirani autori, nevolje su počele. Od laganja tko je vlasnik IK, tko stoji iza tog imena, od podmetanja i drugih “nevinih” laži, dogovaranja jedne promocije baš u isto vrijeme kad je druga već dogovorena, shvatili smo već u startu da s tom osobom više nećemo moći uspostaviti nikakav kontakt ni suradnju. Nastavilo se s prijavama o neovlaštenoj prodaji knjiga nekih autora, te su inspektori ustanovili da ni jedna knjiga nije prodana bez ugovora s autorom! Koji šamar toj osobi! Upravo toj koja nije došla na naše otvorenje! Koja nas je prijavila u ime druge osobe! Lagala je svima kako ona stoji iza tog imena, ugovarala posao umjesto nas, javljala autorima cijene koje mi nismo ni odobrili, lagala o našem poslovanju, i još štošta. Sve smo prošli s osmijehom na licu, krenuli dalje s istim entuzijazmom kao na početku nadajući se da takve scene više nećemo doživljavati. Naravno, s dotičnim osobama na crnoj listi. Ni jedan o njih više nikada nema pravo ući u bilo koji naš zbornik! A kamoli pomisliti na bilo kakvu suradnju!
No, vrijeme je odmicalo, a mi smo tako sretno i spretno započeli svoj san i “karijeru” nadajući se i sanjajući o svom poslovnom prostoru, mjestu na kojem ćemo skupljati pjesnike, o budućnosti autora, o njihovom priznavanju onog što rade. Toliko smo željeli biti rame uz rame s vodećim Izdavačkim kućama, a jedina u Hrvatskoj koja promovira poeziju. Jer takvih kuća uopće nema!
Do sljedećeg podmuklog poteza!
Koliko jednom čovjeku treba da sruši sve ono što voliš, što si srcem gradio, srcem stvarao, i da pokrene lavinu na nas? Koliko čovjeku treba, da kao neka sekta s tolikom moći ogovaranja i pregovaranja, obmaneš većinu i odjednom nam okrenu leđa vjerujući upravo onom što im je netko rekao? Bez pokrića, bez obrazloženja, bez mogućnosti objašnjenja? I to baš svi koji su kod nas za sve usluge imali popust, ili besplatno sudjelovanje u zbornicima! Ups!
Koji šamar za nas! Kako smo se brzo probudili i zaboravili na srce koje smo ostavili tu negdje, putem. Nikakav popust više nikome! I ma koliko god se mi trudili sve riješiti ljudski, profesionalno, bez trzavica, bez povišenih tonova, i ako smo krivi, nenamjerno pogriješili (jer onaj tko radi, i griješi) priznat ćemo krivicu i ispraviti to samo da bi taj autor i dalje bio dio “našeg svijeta” u koji prihvaćamo svakog čistog i otvorenog srca i zdravog uma. Naučili smo i kada smo jednom neafirmiranom amaterskom autoru radili uslugu lekture i grafičke pripreme, sve do samog tiska. Korektno je uplatio, a mi smo korektno odradili, sve što je platio. No, njemu je bilo lakše okriviti nas, blatiti, lagati, pri tom izmišljati, javno prozivati, rušiti nam ugled. Zbog čega? Samo zato što mu taj netko nije knjigu otiskao na vrijeme. Pa što mi imamo s tim? Koliko mi računi govore, sve što je zatraženo, je uplaćeno i odrađeno. Za drugo nismo odgovorni. (Ili ipak jesmo?) I nije bio jedini! Ni prvi, ni posljednji. Pokrenula se tako “grupa” s namjerom i ciljem uništavanja i našeg imena i ugleda. A i srca koje još uvijek tamo negdje na putu krvari za sve te autore.
No, nakon jedne dobronamjerne messenger grupe otvorene na društvenim mrežama, primijetili smo autoricu koja je zahvaljujući upravo nama, našem imenu i ugledu, postala dio ovoga svijeta, kako se nudi za naše usluge, prozivajući nas “psihičkim bolesnicima”. Pa zar nije to kažnjivo djelo? Je. Dobili smo dijagnoze bez liječničkih nalaza, bez vještačenja, bez lijekova! Jao. Pa kad donosi dijagnoze, možda i liječi! Trajalo je to nekoliko tjedana, a koliko smo shvatili, traje još i danas. Samo neće dugo. Svemu dođe kraj, pa tako i njenom uvjeravanju i obmanjivanju mase.
Ono što sam željela napisati je, ustvari jako važno: kako je ljudima uvijek lako posegnuti za lošim, a nikako za dobrim? I kako su oni autori koji su surađujući s nama uvijek bili na pijedestalu, dok su plaćali s popustom, na rate, tako lako zaboravili sva dobra koja smo učinili za njih i okrenuli se “guruima” koji imaju putra na glavi više nego Braco sa Srebrnjaka?
Kako je lako ljudima okrenuti leđa, ne poslušati tvoju stranu priče, ne dajući ti ni način ni šansu za objašnjenjem, za obranom, jer svaka medalja ima dvije strane, svaka kovanica ima dvije strane, svaki čovjek ima se pravo obraniti. Zar ne? Ili nema?
Nedavno je srušen rejting jednom čovjeku na moru koji je “privatizirao” plažu. Ok, pogriješio je. Ali tko zna pozadinu te priče? Tko zna što je prava istina? Koliko mu je samo štete naneseno. Bez obzira na to je li kriv ili nije, rejting mu je uništen. Otkazali su mu posao. I nije jedini koji je to doživio. Koliko samo ima tih hejtera, licemjera, koji žive i dišu da bi uništili nekog? Koliko ih samo ima da bi na internetu kliknuli lošu ocjenu na googleu jer mu, ne znam, niste ogovorili u roku kad je on to htio. A taj goggle pravila nema! Ne postoje! I nije njih briga zašto je netko pisao recenzije, što je time želio postići? Koliko samo takvih ima! Na žalost, nitko ne vidi kada takvi drugima kopaju grob, blate ga, ruše, ponižavaju. Svi se najlakše povedu za takvima: ma samo neka se čovjek obeščasti! A još nitko nije stao, svojom glavom razmislio, svoju odluku donio, i učinio nešto lijepo kako se upravo nekome tko radi srcem, tko hrani peteročlanu obitelj tim poslom, ne uništi egzistencija! Jer svi živimo od nečeg, plaćamo račune, hranimo djecu, ili ne? Kakav smo jadan narod postali! “Onaj tko zlo sije, neka se zlu i nada!”
I kako god, uvijek sam vjerovala u onu staru poslovicu “Svatko dobije što zaslužuje“, i “Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada“, i još uvijek vjerujem i nadam se. Nadam se da će naše ime (p)ostati čisto, s ciljem s kojim smo krenuli, jer tako je lako nekome podmetnuti nogu, pustiti ga da padne i ne pružiti ruku. Iako kažu da je svaka reklama, dobra reklama, ipak nisam sigurna koliko je “loša” reklama polog za budućnost. I sve dok se po nama rasipa drvlje, kamenje, cigle, slagat ćemo jednu po jednu i napraviti dobre temelje s kojima ćemo polako, znam, i sigurno, ostvariti sve one ciljeve i snove koje smo zacrtali na samom početku. A znam da hoćemo, jer srce nam je još uvijek založeno kao sredstvo osiguranja, a sa srcem nikad ne možemo pogriješiti, zar ne?
MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI...
VLASTITA NAKLADA ILI IZDAVAČ?
VLASTITA NAKLADA (samoizdavaštvo) ILI IPAK IZDAVAČ? Prednosti i mane samoizdavaštva Što je naklada? Riječ naklada ima dva značenja: poduzeće koje izdaje knjige; izdavač, nakladnik
ŠTO JE IZDAVAČKI PROCES?
Toliko smo puta naletjeli na neznanje nekih od autora, da smo prisiljeni napisati jedan članak o tome, i konačno objasniti što je izdavački proces, je
ZAŠTO JE BITNO PREGLEDATI PRIJELOM KOJI STE ZAPRIMILI NA MAIL?
ZAŠTO JE BITNO PREGLEDATI PRIJELOM KOJI STE ZAPRIMILI NA MAIL? Netko bi rekao, „ovima se u Diligu uvijek nešto događa“, ali kad bi svi poduzetnici,
POVODOM TJEDNA ZABRANJENIH KNJIGA
POVODOM TJEDNA ZABRANJENIH KNJIGA „Pisac uvijek mora paziti što piše, jer nikad ne zna tko ga čita.“ Kristina Koren Kudelić Tjedan zabranjenih knjiga (Banned Books Week) godišnji
KAKO NASTAJE I NESTAJE (NE)POŠTOVANJE
Danima već razmišljam kako napisati ovaj članak, a da bude svima jasan, i da naravno, nikog ne uvrijedim. Premda već znam da će se mnogi
“OČE OPROSTI IM, JER NE ZNAJU ŠTO ČINE!”
JAVNI POZIV PJESNICIMA copyright©izdavačka kuća Diligo liber 1. Sva srca u jednom /2019. 2. Uskrsnu Isus doista / 2023. 3. Oče oprosti im, jer ne