Objavljeno Komentiraj

CYBERBULLYING

CYBERBULLYING

Treba li uzvratiti kada vas netko vrijeđa, ponižava, poziva na javni linč?

Do sada smo nekoliko puta bili prozivani od strane drugih, linčovani javno, ponižavani, blaćeni… ne mogu reći (ni napisati) da se čovjek na to navikne, jer ne navikne se nikad i htjeli priznati ili ne, nikad čovjeku nije svejedno. Razlozi su bezazleni, rješivi, ali očito za ovu drugu stranu nisu. Za nas su uvijek svi problemi rješivi, samo ako si čovjek, s velikim Č. Ali s obzirom na to da ne rješavaju nesuglasice ljudski, znači da nisu. Zaboli to čovjeka, jer ustvari ništa loše nisi napravio, ništa loše rekao. Ali nikad čovjek nije spreman za takvu vrstu modernog zlostavljanja.

Ne bih pisala o ovoj temi, ali poželjela sam razjasniti neke stvari koje vise u zraku, a za koje se mnogi drže. Nedavno sam pisala kako nekome uništiti rejting, to isto tako može značiti kako nekome pojačati reklamu. Pa neka radije bude ovo drugo, jer i loša reklama – je ipak reklama.

Nedavno su se po novinama povlačili Velimir Visković i Jadranka Pintarić za koju prije nisam čula, (nije nikakva javna tajna, sve je dostupno na internetu), pa sam jutros pomislila – ako su se oko nje i njega vodile tolike rasprave čak i po Fb, neki su zauzimali strane, pa što onda ne bi i za mene. Ako književnik postaješ samo ako te netko proziva, vrijeđa, omalovažava, ako tek tada dolaziš do „izražaja“, pa ‘ajde onda neka se i po meni pljuje. Samo ako se tako priznaje status.

No, nije to baš tako. Vrijeđati, omalovažavati, ponižavati – može samo ona osoba koja ima kompleks manje vrijednosti, manjak samopouzdanja, traume iz djetinjstva, psihički je nestabilan i jako loš čovjek. (ne pišem sad o Viskoviću jer nisam zauzela ničiju stranu.) To se danas dogodilo nama, meni privatno – od (zamisli) još jednog pjesnika i hrpe sektaša kojima samo treba mahnuti nečijom slikom (ili Fb postom, pardon komentarom) ispred nosa i pokazati prstom – evo koga ćemo danas linčovati! Jer u toj grupi rijetko sam naletjela na nešto kvalitetno, više je bilo postova o prozivanjima drugih pjesnika. I tako kreće horda na nekog ni krivog ni dužnog, jer ovaj je već prikazao svoju stranu priče, no nije druga strana. I vjerojatno nikad neće. Barem mi. (Ni ja). Zašto? Zato što nam to nije u domeni, ispod svakog je ljudskog nivoa, niti se imamo vremena baviti s dokazivanjima, niti se imamo potrebe ikome pravdati (osim Ovome iznad nas), niti smo to dužni. Još kad je to netko (naravno, pjesnici – tko drugi), tko se poziva na mir, toleranciju, zabranjuje vrijeđanja, govor mržnje u svojoj grupi – ali sve dok on sam ne povede kolo – tada možeš što želiš – i još si primoran birati stranu! Bože, kako nisko! Jeftino i jadno.

No, mi se hvala Bogu, neću napisati borimo protiv takvih jer ta borba je već u startu izgubljena, ali trudimo se ignorirati, ne ulaziti u rasprave, jer s budalama se valjati u blatu, nema svrhe – uživa budala, a ti i dalje ostaješ prljav. U drugom slučaju pak, toliko smo puta šutjeli i prešutjeli da bi sačuvali prije svega i svoj mir, obraz, jer pravdanja po Fb i društvenim mrežama malo tko shvati ozbiljno. U najgorem slučaju baš ti jer se pravdaš – postaješ i ostaješ prljav. I oni koji su tada odabrali strane – neka su. Lijepo je kad se isfiltrira dobro od lošeg pa kasnije znaš s kim možeš surađivati, koga možeš uzeti u tim, a što je najvažnije – otkrije ti se Čovjek!

Zašto se baš na nas i naše ime baca toliko kamenja? To je mnogima očito enigma pitanje i očekuju odgovor. Prate nas pod povećalom hoćemo li odreagirati, vrijeđati drugu stranu (vratiti istom mjerom), ili bilo što. No nećemo. Pogotovo vrijeđati. Raspravljati možda hoćemo, ali ne javno već u inbox, mail ili slično, jer nećemo dozvoliti nekome da nas stalno blati i vrijeđa. Pogotovo nekome tko nema ništa iza sebe. (Ne umanjujemo time ničiju vrijednost, ali …) A oni su nadam se, spremni snositi posljedice onog što ih čeka i nadam se da će se moći nositi s time. Jer ako već prozivaš, vrijeđaš onda budi spreman i na revanš. Jer ne zaboravimo, sve je to kažnjivo djelo. Mnogo smo puta do sada prešli preko nekih sitnica, a te sitnice su nas skupo koštale, od sada više ne prelazimo preko njih. Nikako.

Evo što o cyberbullyngu kaže psihijatrica:

Cyberbullying često prelazi granicu prihvatljivosti te se promatra kao protuzakonito ili kriminalno ponašanje na temelju čega žrtva može razmisliti hoće li podnošenje prijave za uznemiravanje ili prijava za vrijeđanje biti njezin izbor kako bi riješila situaciju. – Marija Granić, mag psych.

Ovi koji to svjesno i svakodnevno čine, ne razmišljaju niti o posljedicama, niti o osobi koju su danas uzele na red. Zbog takvih situacija masa zlostavljanih digne ruku na sebe. (sjetite se knjige „13 razloga zašto“, ako niste čitali, postoji i film, toplo preporučujem oboje.) Mnogo se toga danas događa, najčešće po Fb grupama u kojima bi trebali poticati na mir, dijeliti poeziju, biti prijatelji, kod ove grupe je suprotno – pozivaju na linč na nekog tko im se nije svidio, rekao ili napravio nešto što se ovome drugome pak nije svidjelo, ili je u najgorem slučaju iz nekog razloga ljubomoran na tu osobu. Pa da bi sebe uzdigao i prikazao se boljim, poziva na javni linč. Naravno, promatra sa strane tko je zauzeo čiju stranu i bira – pazi s kim neće imati posla, bit će na oprezu, neće mu ni lajkati. A s ovima koji su zauzeli njegovu stranu osniva sektu (vjerne pratitelje) s kojima će moći razapeti koga god poželi. E upravo su ti pratitelji gori od samog vođe. A vođa je svom vjernom sljedbeniku dao zadatak: zgaziti tu osobu po cijenu bilo čega. Gazi se preko mrtvih leševa, preko obraza, uništava se tuđe dostojanstvo i vrijeđa se osoba – samo iz neke pakosti da bi u očima drugih bio “bolja” osoba. Ustvari, samo prikriva svoje pravo lice kukavice, jadnog beskičmenjaka bez trunke obraza. I baš takvi koji tjeraju svoje sljedbenike, bacaju kost među druge, baš kao pravi sektaš. Ako niste gledali film Colonija, slobodno ga potražite, sve će vam biti jasno. Patološki bolesnici koje je i psihijatrija otpisala. 

Zašto su takvi ljudi najčešće iza ekrana? Zato što uživo imaju jako malo muda i hrabrosti stati pred tu osobu i reći mu sve u lice, zato što tako hrani svoj ego, hrani svoju osobnost i takav mirno zaspi, do sljedećeg dana dok opet ne izabere neku žrtvu ili dok mu, ne daj Bože netko nešto krivo ne napiše u komentar, ili uopće ne komentira pjesmu (ili sliku, status, nevažno) koju je upravo stavio. I tako nastavlja svoj teror, a da ga apsolutno nitko ne sprečava u tome. Takve su osobe, ustvari velike kukavice. I to je dokazano. A o kvocijentu njihove inteligencije, ne bih. A bilo bi puno jednostavnije i barem ljudski riješiti to između sebe, bez prozivanja, ispričati se za grešku, priznati grešku, i sve bi bilo u redu. Kada bi tako masa razmišljala, svijet i društvo bi bili puno ugodniji i poželjni. Bože, kako malo ljudskosti u čovjeku ima!  

Izdvajam opet dio iz članka kojeg sam pronašla na internetu;

Virtualni zlostavljači ne dijele informacije o sebi na internetu, ali vrlo aktivno istražuju o drugim ljudima. Neki od njih odabiru zlostavljati samo one koje poznaju, a neki od njih ne biraju osobe, već samo zadovoljavaju svoje patološke potrebe za dominacijom i moći. – Marija Granić, mag. psych.

Kakav čovjek moraš biti, da pozivaš druge javno na linč, vrijeđaš, omalovažavaš, ponižavaš? Kakve su tvoje ljudske kvalitete? Jednom riječju – nikakve. Ja bih se same sebe sramila da nekome to činim, zapitala bih se što to sa mnom nije u redu, kakav sam ja to čovjek kad to mogu činiti drugome? I kad budete od nas čuli ili vidjeli da smo nekome rušili dostojanstvo,vrijeđali ga, zlostavljali na bilo koji način, slobodno nam pljunite u lice.

Stoga, koliko se god mi trudili ignorirati neke stvari – postoje oni ljudi koji se lako povuku za ovim lošima. Zašto je to tako, znat će psiholozi. Ja samo mogu pretpostaviti kakv to čovjek mora biti: bez vlastitog identiteta! Jedna mi je prijateljica koja je psihoterapeut po struci rekla da se takve osobe hrane jedna drugom, emocionalno i psihički – sve dok se ne počnu međusobno ucjenjivati. Ali, ni takvi ljudi nisu ništa bolji od ovih. Ako te netko tako lako može odvući na svoju stranu, koja je pogrešna, i ne možeš svjesno sam donositi odluke – pa kakav si tek ti čovjek? A svi se grohotom zgražavamo nad takvima, prozivamo onog koji je javno spalio mačku, udario dijete jer ga nije slušalo, gurnuo staricu niz stepenice, a ustvari su upravo isti takvi.

I treba li uzvratiti onome tko te vrijeđa, omalovažava, poziva na javni linč – ne. Samo mirno nastavi sjediti u svom naslonjaču i gledaj kako se ljudski karakteri sami od sebe otkrivaju, izjašnjavaju tko što misli o tebi, i strpljivo čekaj. Bumerang se uvijek vraća onome tko ga je poslao. Baš uvijek. 

Odgovori