Često mi pjesnici, autori, kako god nas zvali, naletimo na nekog sa psihičkim smetnjama. Jesu li uistinu pjesnici toliko psihički nestabilni ili nam se to „samo čini“?
Pisat ću iz svog osobnog, vlastitog iskustva. Sjećam se prije više od godine dana, mene osobno jedna je „pjesnikinja“ o kojoj se ne bi ni čulo ni znalo da joj mi kao izdavači nismo otvorili vrata u taj svijet, osnovala messenger grupu na Facebooku (naziv te grupe je nebitan, ali nama, kao izdavačima je itekako bio jasan), gdje mi je davala titulu „nestabilne osobe s bipolarnim poremećajem“ zahtijevajući od ostalih pjesnika koje je povukla u grupu da nikako to što je u grupi „ne smiju iznijeti, ni pod koju cijenu“. A ja sam joj bila glavna tema, ni ne znam razlog. Mogu samo pretpostavljati. Još uvijek čuvam te sve screenshotove, za svaki slučaj. Tada, osim što me je jako zaboljelo, počela sam preispitivati sebe ali i osobe koje to čine drugima, analizirati ih, promatrati i došla sam do zaključka da su upravo takvi pjesnici veliki egoisti, a sigurno i s nekom opasnom dijagnozom. Nepotvrđenom. No, jesu li opasni?
Izdvojit ću iz teksta osobe koje zaista boluju od bilo koje psihičke bolesti i bore se same sa svojim bolestima ne nanoseći bol drugima, već ću navesti one kojima ni jedna dijagnoza nije utvrđena, osim u društvu. Jedan fenomen kaže da su pjesnici više skloni psihičkim bolestima od drugih im kolega književnika. Psiholog James C. Kaufman skovao je 2001. termin ”Sylvia Plath efekt”, nazvan po istoimenoj pjesnikinji, kako bi objasnio rezultate svog istraživanja. Neću ovdje nabrajati one koji su već poznati po svojim dijagnozama, ili bih radije napisala, po svojim „emocijama“ poput Sylvie Plath, poznate američke pjesnikinje koja je 1963., u 30. godini života, počinila samoubojstvo. Cijeli život patila je od depresije, a tek je posthumno nagrađena Pulitzerom nagradom za svoje pjesme i ispovjednu poeziju.
Njegova su istraživanja, a budimo realni – psiholozi znaju što rade, jer nitko ne istražuje bez rezultata, pokazala da su upravo pjesnikinje češće sklone psihičkim bolestima i stanjima kao što su promjene raspoloženja, napadaji panike, anksioznost, korištenje narkotika i poremećaji u prehrani. A ta spomenuta pjesnikinja upravo od toga boluje. Premda je bilo jednostavno doći do ovog zaključka, teže je objasniti uzroke zašto je tako. Kao potencijalni uzroci povezanosti kreativnosti i psihopatologije navedeni su obiteljski faktori, kao i okruženje u kojima su te pjesnikinje rasle: fizičko i spolno zlostavljanje tijekom djetinjstva, izloženost narkoticima, psihički poremećaji kod majke ili kombinacija svega navedenog. Ali sugurno ima još razloga koje nitko nije istraživao.
Navest ću neke od poznatih pjesnikinja i pjesnika koji su skloni psihičkim poremećajima: Virginia Woolf, Anne Sexton, Elise Nada Cowen, Ryunosuke Akutagawa, Ernest Hemingway, David Foster Wallace, Sergej Jesenjin, (ne zaboravimo i jednog alkoholičara Bukowskog), tu su i Ivana Brlić Mažuranić, Edgar Alan Poe, Stefan Zweig, Vladimir Majakovski, Walter Benjamin, i sigurno ih ima još mnogo. Većina ih je počinila samoubojstvo.
Iz vlastitog iskustva mogu svjedočiti da, od kako sam „ušla“ u taj svijet književnosti i objavljivanja svojih vlastitih djela, prosječno jednom godišnje naletim na nekog s tim poremećajem. I ne bi vjerovali, većinom su žene. Rado ću osvjedočiti u ovom tekstu da su me osobno napale tri žene koje su bile „vođa“ cijelog procesa, i dva muškarca. Neću ih ni imenovati ni pisati detaljno što je bio razlog ni povod (jer neke razloge još uvijek ne znam ni sama), važno je da su svi oni nebitni u mome životu i poslu. Dogodi se nesporazum, ili neka nejasna situacija, kako u privatnoim životu tako i u poslovnom, no ako si psihički stabilan riješit će se. Ali ako nisi, već je sve inscenirano unaprijed. Kao i u ovim slučajevima. Da su svi psihički stabilni, predstava za neželjene goste ne bi se održala. No, ipak je neki žele, a razlog je…?
Zašto te osobe to čine?
Ljubomora je opasna emocija. Ona dovodi do zaslijepljenosti osobe, osoba tada ne može donositi ispravne zaključke, ne može razmišljati na ispravan način, osoba koja ne vidi ništa osim onog što si ti postigao, a ona nije upravo zbog svoje nesposobnosti. Zavist – emocija koja prati ovu prije navedenu i zbog koje će takva osoba učiniti sve što je u njenoj moći da sruši tvoj integritet, dostojanstvo, rasprši mržnju, odvuče ljude (čitaj pjesnike) od tebe koji će se okrenuti od tebe ni ne znajući pravu istinu. A o ljudima koji to čine već sam pisala u jednom članku.
Negdje sam pročitala da su pjesnici i političari najveći egoisti. Mogla bih se složiti s time jer i takve sam situacije prošla kao izdavač. Takvi moraju biti u pravu, njihova je poezija najbolja, druge su osrednje, nagrade očekuju prije svih kao i veliki pljesak, najčešće su najglasniji i kraljevi su bine, dok druge pjesnike niti ne slušaju dok govore poeziju, niti im pridaju ikakvu pažnju, nadalje guraju se u prve redove, očekuju jako puno lajkova na društvenim mrežama i označavaju u svoje objave najviše pjesnika, očekuju da ih obavijestiš o svakoj promjeni u književnom društvu, o novom pozivu, stalno su u prvim redovima okruženi najpoznatijim književnicima (kojima bez da su pročitali što je napisao, komentiraju i šalju ogromne zahvale i komplimente), a ono najgore što mogu svjedočiti – ispravljaju tuđe pjesme „jer su tako puno bolje!“ A na ovo nemam što nadodati. Takvim postupcima omalovažava se tuđi rad, ne poštuju se tuđi osjećaji, (jer svatko iznosi svoje emocije) već samim time ističu sami sebe. I upravo su takve sve ove žene (i muškarci) iz moje priče! I kada se zbroji statistika – podjednako su i žene i muškarci, tj pjesnikinje i pjesnici skloni osuđivanju, egu, i psihičkim poremećajima. Muškarci su jedino lukaviji – znaju da će lako zavesti neku od pjesnikinja koja će sve obaviti umjesto njega. Samo mora biti vjerna vođi, i biti poslušna ovca koja će zavaditi stado umjesto njega!
Osobno, pisanje mi je psihoterapija već ukupno 30 godina i ne mislim stati. Pisat ću sve dok dišem i dok me prsti slušaju. Dijagnoze nemam, ali traume imam, i s time se odlično nosim. Upravo zato što mi je psiha zdrava! Mogu napisati, sa stopostotnom sigurnošću, osobno ne bolujem od nikakvog poremećaja, jer ne bih volontirala u Domu za nezbrinutu djecu. Tamo ne možeš ući bez liječničke potvrde. (Razočarat ću je sad, znam!) No, moji razlozi pisanja su druge prirode, kao što sam navela, a trenutno sada o tome ne želim pisati. Možda za neki drugi članak. (bitno je da nisu psihičke). Potvrđeno od liječnika!
Mnogo je takvih pjesnika oko nas. Pjesnika, napisah. A osobno ne doživjeh nigdje toliko boli nego od samih pjesnika. Na žalost, jedini su oni sposobni toliko lagati, iznositi neistine, zavaditi druge, baciti kost psima koji će te rastrgati na komade, sposobni toliko mrziti, nanositi štetu drugima, krasti bez da trepnu, a sve u ime poezije!
I oprat će ruke kao Pilat dok će te masa razapinjati. Velika je razlika između pjesnika i pjesnika. Razlika od onih pjesnika koji imaju poremećaje, i onih pjesnika koji koriste svoje emocije trošeći ih na papiru a ne na tuđim ranama. Naučila sam na vlastitoj koži da je najbolje, najbezbolnije, a za njih najgora varijanta – jednostavno ignorirati i pustiti da se istina razotkrije sama. A uvijek se razotkrije, kad-tad. Samo treba biti strpljiv i čekati.